Recenzija postapokaliptične knjige Silos Hugha Howeya

 
Silos (Wool)
Autor: Hugh Howey
Godina izdanja: 2013. (2012. original)
Nakladnik: Znanje
Uvez: meki
Broj stranica: 470
Prevoditeljica: Maja Klarić
Jezik originala: engleski
Cijena: 139,00 Kn

Fenomen objavljivanja literarnih radova u vlastitom aranžmanu dobio je sasvim novu dimenziju u digitalnom dobu. Premda samizdati postoje od kada valjda postoje i knjige, njihov je doseg bio zanemariv u usporedbi s digitalnim oblikom pisane riječi. Zbog toga je upravo način objavljivanja vlastitog teksta ‘na internetu’ (kroz razne institute i servise, Amazon, blog, fanfiction) postao vrlo važan dio općeg književnog stvaralaštva, ali i izdavačkog biznisa.

Ovaj kratki uvod čija premisa zaslužuje posebnu analizu ovdje je samo zato što je upravo roman Silos objavljen nedavno u izdanju Znanja proizvod digitalne revolucije u literaturi.
Hugh Howey je objavio prvu od pet novela koje čine Silos u srpnju 2011., na Amazonu za koju je tražio po primjerku 99 centi. Na zahtjeve čitatelja pisao je dalje i objavljivao da bi u konačnici kroz čitateljske preporuke nadmašio i Martina te zasjeo na prvo mjesto Amazonove ljestvice popularnosti. Ostalo je, kako ofucana uzrečica kaže, povijest. Našao se analogni izdavač, otkupljena su prava za film (20 Century Fox, a želju da režira iskazao je Ridley Scott), a Hugh je udijelio otkaz poslodavcu i posvetio se pisanju.

Knjigu se okarakteriziralo kao “odgovor znanstvene fantastike na Pedeset nijansi sive”. Kako glupo. Jedino što imaju donekle zajedničko jest proces lansiranja u orbitu slave i novca. 50 je katastrofalno nemaštovita, glupa, loše napisana i nimalo originalna knjiga koju mogu smatrati dobrom tek oni koji misle i da su 24 sata dobre novine. Silos je ipak iznad toga.

Knjiga od spomenutih pet novela ukoričena je pod naslovom Wool što je nezgrapno prevedeno kao Silos i stvara malu pomutnju. Naime cijeli ciklus priča u tri knjige (Wool, Shift i Dust) zajednički su podnaslovljene kao trilogija Silos, pa će domaći izdavač imati problema zapravo s nazivanjem drugog i trećeg nastavka, ako ih se odluči objaviti.

Postapokaliptični svijet u kojem ljudi žive unutar velike podzemne građevine nije novitet u žanru, ali Howeyeva eksploatacija stare ideje posjeduje dovoljnu zanimljivost da tjera na čitanje. Upravo je atmosfera najjača strana Silosa. Premda prostran, silos je klaustrofobičan zbog napućenosti i ograničene mobilnosti. Kretanje između ‘katova’ vrši se isključivo spiralnim, ne pretjerano širokim stepenicama. No, ljudi ne znaju za bolje i to je njihov dom koji im pruža sigurnost od smrti koja vreba na površini. Ljudi žive u stanju neke prigušene šizofrenije, pod pritiskom koji od njih stvara poslušnike, ali i tempiranom bombom kada dođe do proboja iz spokoja neznanja u rasulo izazvano željom za spoznajom.

Društvo silosa je stratificirano fizički prema onome što određeni pojedinac obavlja. Na dnu su oni koji popravljaju velike strojeve, do koljena u vodi, blatu i ulju. U sredini oni koji imaju moć, a pri vrhu oni koji upravljaju, a svi se međusobno razliku samo prema bojama odjeće koju nose. U silosu je doista obilježje osobnosti definirano poslom koji pojedinac obavlja. Spoznaja o vanjskom svijetu je gotovo mitološka, ali osjeća se potreba za ‘izlaskom’, za potragom, za željom da se zna.

I to je prijelomni trenutak od kuda kreće priča. Ono što pokreće čitatelja Silosa nije fabula, nisu likovi već vlastita projekcija u taj svijet (što jest jedno od glavnih obilježja postapokaliptične literature). Tko bih ja bio, što bih radio, bi li me bilo strah od kazne ili bih želio znati? Kao bih ja preživio i bi li uopće.

Fabuli i likovima se može pronaći dosta zamjerki, no kako je Howey stekao popularnost svojim tekstom, zbog uspješnosti (više od 400.000 prodanih e-knjiga) nije vidio uredničkog prekopavanja. I zbog toga je traljavo napisana ljubavna priča, likovi pate od nedostatka motivacije, a samoj slici svijeta nedostaje životnosti. Pitate se, zašto nisu napravili lift, gdje je crno tržište u oskudnome svijetu, zašto nema više luđaka u svijetu koji bi se mogao podnijeti jedino uz obilato korištenje droge…

S obzirom da je Silos sazdan od pet novela koje je Howey pisao ne razmišljajući o strukturi, pogrešno je knjizi prilijepiti i manu da ne predstavlja dobro posložen roman. Silos i nije roman već svijetom povezane novele, što je autoru omogućilo da mijenja kut pripovijedanja, a time i ima bolji psihološki efekt. No upao je u vlastitu zamku. Naime prve dvije novele imaju različite protagoniste s osobnim pričama, da bi ostale bile niz nastavaka s istim likom, gubeći na snazi i s previše nepotrebnog razvodnjavanja.

Uz sve te mane, Silos vas tjera da saznate, jer Howey posjeduje solidnu magiju riječi i dobar ritam u razotkrivanju tajni čime čitatelja precizno hrani željom da otkrije što se krije iza cijelog tog sustava koji, slutite, da je umjetan, da je dirigiran eksperiment koji ima proces nastanka, razvoja, vrhunca i neminovnog propadanja.