Recenzija filma Jurski svijet – scenaristima nahranite dinosaure

Dvadeset i dvije godine nakon Spielbergovog Jurskog parka, osamnaest nakon nastavka Izgubljeni svijet, pa još četrnaest od trećeg kojeg je režirao Joe Johnston, kino blagajne je poharao i četvrti dio jurskog serijala, maštovito prozvan Jurski svijet. Iz naziva su mi se bila nametnula dva moguća zapleta. Ili dinosauri poput zombija orgijaju Zemljom koja je sada njihova, a disfunkcionalna grupica homo sapiensa pokušava preživjeti jer više nije na vrhu hranidbenog lanca. Ili je otvoren zabavni park. Dakako da je ovo drugo.

Jurski svijet nastao je u režiji Colina Trevorrowa koji je iskoristio nešto dosjetki od Spielbergova odobrenog scenarija Ricka Jaffe i Amande Silver (zaslužnih za friške Planete majmuna), ali je u konačnici s Derekom Conollyjem iscijedio vlastite moždane vijuge u kreiranju dostojnog uskrsnuća, kako se to sada kaže, nove franšize.

Uglavnom, ta je šačica mozgova uspješno satkala takvu papazjaniju da se čak i prosječni publikosaur mora zapitati je li to doista najbolje što se nakon toliko godina mogli smisliti. Pitanje je izlišno, kao da ne postoje Lucasove Epizode 1, 2, 3. No, baš kao u profesoru Baltazaru, Jurski je svijet postao savršeni stroj za štancanje para – izgleda kao vešmašina u kojoj se centrifugiraju digitalni dinosauri i glupi likovi, a koja pomoću malog propelerića leti prema vrhu boxofficea.

Dakle, ono što se danas od filma i očekuje je ispunjeno, a sve ostalo je nevažno. To ostalo su ionako samo nabori koji žuljaju trtice iskompleksiranih recenzenata. Mene ovoga puta baš i ne pretjerano, jer od filma nisam imamo baš nikakva očekivanja. Nisam posebno emotivno vezan uz dinosaure, a Spielbergov Jurski park iz 1993. više mi je tehnološki domet no što je filmski.

Da je film mogao bolje iscrtati sve te silne stereotipe i klišeje kojima je napunjen i mogao je. Zapravo, da sam dobio jedno pošteno dinosaurovsko prežderavanje ljudima i potom payback time, rekao bih, okej, treš, ali barem iskreni treš. Ovako, uz sva taj silni podtekst, mogu samo kolutati očima.

Dakle, Jurski je svijet zapravo zabavni park kojeg pohode turisti željni atrakcija, a koji da bi ostao konkurentan (nije baš jasno postoji li još neki diznilend ili gardaland koji drži žive dinosaure), mora smišljati nove, atraktivnije atrakcije. U ovom slučaju ‘smišljati’ nove, jače, veće, brže i krvoločnije dinosaure. Što bi bilo okej da smrde na jeftinu kinesku plastiku i škripe zbog hidraulike. Ali ne, u Jurskom se parku nepostojeći dinosauri ‘kuhaju’ genetskim inženjeringom i pravi su stvorovi od krvi, mesa i zubi. I imaju gotovo nadnaravna svojstva svakog božjeg sastojka u svome DNK – malo od kameleona pa se lako kamufliraju, malo od klokana pa brže skaču nego što trče. Dobro, šalim se za klokana, ali ovo za kameleona je živa istina.

I kada jedan takav nabrijani dino kojeg su krstili latinskim nazivom Indominus Rex lukavo zbriše, počinje R’N’R. Da ih šaptač dinosaurima kojeg glumi vječno simpatični Chris Pratt nije upozorio, ne bi ništa rekli, ovako… No tko njega sluša, nije da ima emisiju na Animal Planetu, a ima i svoje probleme. Njega pak tlači drugi tip kojeg glumi gotovo vječno antipatični Vincent D’Onofrio da mu da velociraptore koje trenira kao nove regrute za američku vojsku u ratu protiv već čega Ameri diljem svijeta ratuju. Pogodite koji će od njih biti papica za raptorčiće. Uglavnom kada bi bez moraliziranja, patetike i ‘dubokih’ kvazi poruka Jurski svijet bio samo zabavni park na platnu bio bi, kao što rekoh, barem iskrena dvodimenzionalna zabava.

Ovako, stereotipni likovi izazivaju idiotske rasprave o rodnoj ravnopravnosti, obitelji i pravima životinja. Kvazi kritika industrije zabave izgubljena je, ne u prijevodu nego u šumi, a za sve na kraju bude kriva znanost jer eto, to se događa kada se petljamo u prirodu i njene procese. Naravno, takvu glupost može popiti jedino konzervativna bulumenta jer nije znanost kriva za pothvate poremećenih znanstvenika i mase željne zabave bez posljedica za svoje nemaštovite i dosadne živote.

Iz čisto filmskog aspekta, Trevorrow nije pokazao niša posebno, zanatski odradivši više-manje svaki kadar od kojih najupečatljiviji ostaje kada ogromna mezozoička mrcina iskoči iz vode i sažvače veliku bijelu psinu kao da je srdela. Uz gromoglasan pljesak publike od kojih će barem trećina uskoro postati marenda za velike gmazove. Zahvaljujući glazbi izvrsnog Giacchina i ljupkoj fotografiji Johna Schwartzmana, mogu reći da sam Jurski svijet izdržao do kraja. A ima li u sceni napada pterodaktila na uspaničene posjetitelje nekog ingenioznog hommagea Hitchcockovim Pticama ili je riječ o blijedoj kopiji za nove naraštaje u nedostatku vlastite ideje, prosudite sami.