Recenzija filma Gravitacija Alfonsa Cuarona

Gravitacija Alfonsa Cuarona je naprosto dobar film. Nije genijalan, ali predstavlja iznimno ostvarenje i svakako je jedan od desetak najboljih u ovoj godini. Zašto? Cuaron je vrhunski režiser, zna što želi od filma, ne dozvoljava da mu kamera ‘nepotrebno bježi’, ne pretjeruje s grafizmom, usporenim snimkama ili digitalnom pirotehnikom, ima istančan ukus za filmski jezik i, jednostavnim rječnikom rečeno, kuži spiku.

Gravitacija je film katastrofe i Cuaron od početka to ima na umu. Nije mu bila namjera snimiti metafizički, idejama i stavovima nabijen film, već ljudsku dramu, nabijenu iskonskim instinktom za preživljavanjem kojoj daje dodatnu dimenziju s mjestom radnje: svemirom, najekstremnijem mogućem okolišu u koji se ljudski rod ikada zaputio. Iako je okidač za niz nesretnih događaja upravo čovjek, svemir je zapravo ‘nezgoda’ unatoč kojoj junakinja pokušava preživjeti i ‘osjetiti’ gravitaciju.

Cuaron ne pada u zamku fabularne grandioznosti i ne prepušta se nekom filozofskom misticizmu, pretjeranoj upotrebi simbolike, ne pokušava objasniti porijeklo, niti traga za bogom ili našem mjestom u mračnoj pučini nastanjenoj zvijezdama. Prikazuje svemir kao golu činjenicu, kao bezvremen i beskonačan entitet. Kada ‘u njega uđe’ čovjek, svemir je ili veličanstven, predivan i tih doživljen iz relativne sigurnosti ili okrutan i nemilosrdan kada vakuumom i radijacijom uništava.

Gravitacija je zbog toga vrlo jednostavna, ali efektna i precizna. Povijesno nepostojećoj NASA-inoj space shuttle misiji događa se havarija izazvana uništenim satelitom, nakon čega je film do samoga kraja jasno vođena priča bez nepotrebnog okolišanja, a da pri tome ne gubi na doživljaju, avanturi ili inteligentno vođenoj radnji.

Gravitacija svojom vrhunskom tehničkom izvedbom i izvrsnom kamerom Emmanuela Lubezkija u potpunosti uvlači gledatelja i gotovo arhetipski odražava osnovnu odliku dobrog filma katastrofe – nudi najmoćniji osjećaj direktnog fizičkog iskustva. Kamerom iz prvog lica, dokumentarističkim tehnikama, scenama iz jednog kadra, i konačno, dobrim razlogom za upotrebu 3D-a, Gravitacija od gledatelja traži da ju se proživi, da se pita “što bih ja učinio, bili se žrtvovao, bili se predao očaju, oduzeo si život ili bio uporan do kraja bez obzira na ishod…” Time je formula filma katastrofe u potpunosti opravdana, a vrhunski efekti u potpunosti su u službi filmske dramaturgije, a ne isprazne vizualne grandioznosti.

Cuaron se poigrava na trenutke općepoznatim simbolima, ali nenametljivo i s puno manje dubine nego što to žele priznati oni koji su opsjednuti teorijama zavjere, transcendentnim iskustvima i tajnim učenjima pa čeprkaju ispod površine i vješaju o film izmišljen ili nepostojeći podtekst mističnog karaktera. Jasno je da niti jedan umjetnički projekt ne može proći bez toga da onaj koji tu umjetnost stvara u nju ne ugrađuje svoja razmišljanja, ali često su ona nesvjesna i nenamjeran odraz kulturološke pripadnosti. Pridavati tome nešto više je kao da skinete tapetu sa zida i u ostatku ljepila prepoznate bogorodicu i bacite se na koljena bez razmišljanja. To je samo odraz vlastitih ograničenja i ničega više. Kada u jednom trenutku vidimo glavnu glumicu u slobodnoplutajućem fetalnom položaju, iščitavamo simboliku života, sigurnosti u maternici, ali i jednostavan fizikalni zaključak – tijelo se prirodno opušta u takav položaj, a kada ga gravitacija i trenje u tome ne sprječavaju, mišići ga s neprirodnom lakoćom svijaju.

Gravitaciji se može zamjeriti nedovoljna znanstvena preciznost, ali ona je namjerno prekrojena da bi se ispričala priča, iako, priznajem, bilo bi moguće i uz rigidan naučni okvir postići isti efekt. No i ovako, to je tek omanja mana koja se Gravitaciji može oprostiti. Zato se i film predstavlja kao znanstvena-fantastika, odnosno svojevrsna alternativna povijest. Shuttle Explorer ne postoji u stvarnosti (iako je precizna replika koja je izložena u Space Centru Houston nosila taj naziv, a od 5. listopada ove godine se zove Independance), misija STS-157 je izmišljena (zadnja shuttle misija je bila je STS-135), ne postoji ruska misija 42, kineska stanica Tiangong-1 je još uvijek u orbiti, Hubble i ISS se ne nalaze u istim orbitama i slično.

Gravitacija ima samo tri lika. Dva posjeduju prepoznatljiv ljudski oblik, treći je bestežinska hladnoća. I sva tri lika su majstorski oblikovana. Staloženi astronaut je fakin, šarmer i zafrkant. Ne očekujemo od njega da bude filozof, da nam citira ‘pametne knjige’ ili ima odgovor na misterij života samo zato što je bio u svemir. Očekujemo da bude staložen i smiren bez obzira na situaciju. Od sjetne medicinske stručnjakinje s kratkotrajnim treningom za svemirsko putovanje teško da se može u trenutku nesreće tražiti više od patetike, samoobmane ili prepuštanja nemoći. U konačnici oboje su nadvladali sami sebe, jedan kroz žrtvu, a drugi kroz katarzu i ‘ponovno rođenje’ čime je drama koju gledamo dobila smisao. A to je dragi moji čitatelji, dobra filmska umjetnost.