Recenzija filma Carstvo Velikog Oza

Walt Disney Company ozbiljan je igrač u biznisu zabave. Kreira trendove, kroči tamo gdje show business još bio nije, ali prvenstveno zarađuje pare za svoje dioničare. Ne prigovaram previše jer poslovni segment kompanije zadužen za dugometražne filmove (The Walt Disney Studios) pod svojom kapom ima Pixar iz kojeg i dalje izlaze solidni crtići, i Marvel unutar kojeg se Joss Whedon pristojno razmahao. Čak su i animirani filmovi iz WD Animation segmenta postali bolji zahvaljujući Johnu Lasseteru koji je akvizicijom Pixara preuzeo kormilo glavnog kreativaca u Disneyu. Ali…

Alisa u Zemlji čudesa je bila raskošno produciran osrednji film s Burtonovim potpisom. Rezultat – zarada od gotovo milijardu dolara. Četvrti nastavak Pirata s Kariba jedva je za dvojku, ali je opravdao uloženih 250 milijuna zaradivši opet malo preko milijardu. Bolji film od oba navedena, iako ne bez mana, John Carter (s Marsa), jedva da je vratio uloženo. Križaj to, očekivan je bio odgovor Disneyevih činovnika, i vraćaj se na formulu Alisa/Pirati. Johnny Depp je već potpisao za peticu Pirata, no Burton za Alisu 2 nije (i neće). Što, gdje, kako i netko se sjeti da je Disney već htio raditi animiranog Oza nakon uspjeha Snjeguljice iz 1937., ali ih je preduhitrio MGM i producirao Čarobnjaka iz Oza s Judy Garland (koji je koštao vrtoglavih 2 milijuna dolara, zaradio jedva 3, i s vremenom postao najgledaniji film prema Library of Congress i jedan od 10 najboljih svih vremena). Uslijedili su Disneyevi pokušaji da oživi Oz, više-manje prilično glupi (Povratak u Oz iz 1985. jedan je takav), od kojih neki (srećom) nisu narasli dalje od papira.

Carstvo Velikog Oza najnoviji je Disneyev pokušaj prema seriji romana za djecu L. Franka Bauma o neobičnoj zemlji Oz da se domogne lukrativne franšize. Skrpan je scenarij koji prethodi prvome romanu (The Wonderful Wizard of Oz) i originalnom filmu iz 1939. godine. U režiserskom bazenu je  upecan Sam Raimi, bezuspješno se pokušalo dobiti Roberta Downeya Mlađeg za glavnu, za koju je na kraju potpisao James Franco i u ljeto 2011. se začuo prvi povik Action!

I?

Savršeno prateći formulu Alise, film je skrojen da uloženih 250 milijuna birokratski podeblja četiri puta. Blagajne širom svijeta vole Carstvo Velikog Oza iako ne u istoj mjeri kao i Alisu, ali vjerujem da će se moje mračne slutnje obistiniti i da će ova krama od filma koja ima tek pokoji svijetli trenutak zaraditi dovoljno da postane franšiza loših nastavaka. Što danas i jest ISO certifikat Hollywooda.

Raimi nije loš filmaš i potpisao je neka iznimna ostvarenja, ali osim nekoliko iskrica i hommagea starome mjuziklu u ‘dozvoljenim granicama’ zbog prava, Carstvo je gotovo dosadan i forsiranim koloritom zamućen kič. Vizualni identitet filma je kombinacija Burtonove Alise, Tehnicolora i prenaglašenosti ‘izmaštanog’ što je rezultiralo kolažem pejzaža koji su obična Potemkinova sela. Šarenilo wallpapera ispred kojih se glumci šetkaju umjesto da kroz njega prolaze. Sva magičnost filma nestaje, svijet biva lišen čudesnosti, vjerodostojnost u fantastično pada kao kula od karata i čudim se jedino kako to Raimi nije vidio.

Fabula nije puno bolja; strogo je linearna, a ono malo obrata u karakterima likova isključivo je u funkciji zabijanja temelja za nastavke. Ukratko, mađioničar, varalica i bešćutni ženskaroš Oz koji želi biti velik čovjek poput Edisona ili Houdinija, bježeći balonom iz cirkusa pred ljubomornim dizačem utega biva tornadom transportiran u (tajnovitu) zemlju koja nosi njegovo ime. Tamo je prepoznat kao veliki čarobnjak koji prema proročanstvu treba svijet spasiti od zle vještice. U procesu jedna dobra vještica postaje zla, ona zla je zapravo dobra, a treća koja se pravila dobrom je zapravo zla koja je sve to zakuhala. Dakle, jedna dobra vještica i Oz niskih moralnih vrijednosti koji mulja da je čarobnjak iako nije da bi se domogao velikog blaga, protiv dvije zle kojima ‘iskri’ iz ruku kao da su Zeusove kćeri. Oz je obiteljski događaj pa je jasno koja je strana pobijedila. I u tome ne bi bilo ništa loše, kada bi se pri tome više smijali, osjetili katarzu moralne i emotivne promjene junaka, više suosjećali i vidjeli bolje sidekickove. Pa bar su to u Disneyu znali napraviti kako treba!

Osim par dosjetki koji izmame osmijeh, film je sa svojih 130 minuta nepotrebno predugačak i pati od previše dosadnih dionica. Tek pred kraj postaje ono što je trebao biti od samog početka. Dobiva na dubini i smislu, uz uobičajenu patetiku koja je Disneyu zaštitni znak ali je zato i volimo, da bi se već u sljedećem trenutku na ekranu ispisalo The End (fali samo podnaslov, Saga se nastavlja 2015., pratite nas na fejsu, tviteru, majspejsu, digu, instagramu, guglu, biločemu, samo nas pratite…).

Slabo, nemaštovito i meni sasvim jasno da hommage s pretjeranom grafikom ne mogu biti jedino ljepilo koje drži film na okupu.