Recenzija filma 47 ronina s Keanuom Reevesom u glavnoj ulozi

02012014_Ronin47_rec

Nakon nekoliko godina kašnjenja, ponovljenih snimanja i inih peripetija koje znaju pratiti nedovoljno pribranu produkciju, Universal se ipak odlučio film težak 175 milijuna dolara pustiti u kino distribuciju – da povrati barem djelić uloženog – samozatajno bi zaključio sposoban producent nakon gledanja završne verzije.

Filmska Priča o 47 ronina nastala je prema istinitome događaju koji je s vremenom postao značajnom nacionalnom legendom u japanskoj kulturi, poznatoj pod nazivom Čušingura (u slobodnom prijevodu priča o odanim pratiocima), proklamirajući uzvišene vrijednosti samurajskog kodeksa Bušido.

U grubim crtama, priča je to s početka osamnaestog stoljeća kada je u Japanu uspostavljen šogunat Tokugava. Intrigama, oružjem i vlastitim lošim odlukama, jedan je gospodar svoj život skončao ritualnim samoubojstvom (seppuku), ostavivši iza sebe svoje odane podanike kao ronine (samuraje bez gospodara i časti). Njih 47 je usprkos zabrani nakon godinu dana od smrti gospodara izvršilo osvetu, predalo se i bilo im dopušteno da sebi časno oduzmu život (opet seppuku). S vremenom je priča o časti poprimila romantizirani oblik kroz brojne pripovijetke, igrokaze, predstave da bi nakon tristotinjak godina doživjela i holivudski tretman s Keanu Reevsom u glavnoj ulozi.

Film je, naravno, propao gotovo do dna bezdana, povrativši tek nešto više od 10 posto uloženog.

Činjenica je da daleko gluplji i dozlaboga bezukusniji filmovi ipak zarade ozbiljnu (solidnu) lovu, ne pomaže Roninu. Kako u srži ima istinitu priču koju nije moguće mijenjati, a zamišljen je kao tipični H-proizvod, stereotipi koji privlače p(m)asivnu publiku nasilno su utisnuti stršeći neprirodno iz filmske strukture poput otužne i ružne fasade na solidnoj konstrukciji.

Da se prema Čušinguri snimio povijesni film, čak i bez neke dubine, ali sa suptilnijim osjećajem za filmsko pripovijedanje i (sa zrncem inteligencije) bi bio to barem korektan film (u okvirima Zwickova Posljednjeg samuraja). Ovako, Ronin 47, kako je film glupo ili iz neznanja preveden u domaćoj distribuciji, prelijepljen je lošim fantasy sličicama i prekrojen bljutavom ljubavnom pričom. Vještice, mutirani pustinjaci-ratnici, leteća zmija-zmaj, čudovišta i ostatak, tipično osuvremenjene pop mitologije (ponajviše po zapadnjačkome ukusu), od filma su napravile neprobavljivu kašu.

Osjećaj iznimnih vrlina i hrabrosti, nepojmljiva jasnoća ratničkog puta i uzvišenost žrtve koji proizlaze, koji zrače iz originalne priče, u Roninu 47 su trivijalizirani do te mjere da gledatelj ima osjeća da su smetnja. Kao da niti scenarist ni redatelj nisu znali što da s tim (nepopularnim) vrijednostima čine pa su svoje djelo divljački, pretjerano i kričavo našminkali samo iz želje da se svide, da nam privuku površnu i priprostu pažnju samo pažnje radi.

Zato je sposoban producent trebao zaustaviti Ronina 47 dok je još prvi samuraj vitlao katanom na probnim snimkama. No, takav producent je tek izmaštani lik u glavi autora ovog teksta.

Check Also

Furiosa: A Mad Max Saga – postapokaliptična poslastica s krivim protagonistom

Kad se pojavio na velikim ekranima prije deset godina (da, vrijeme brzo prolazi), „Mad Max: …

Fallout: prvoklasna zabava u Pustoši

Čini se da je lekcija za uspješnu adaptaciju videoigre usvojena. A to je, ne popravljati …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Web Statistics