Recenzija: Disneyev John Carter (of Mars)

Za one kojima se ne da čitati, a hoće u kino, ocjena 3/4.

Sve što sam čitao od Edgara Ricea Burroughsa, a da nije bio strip, jest prvo ukoričenje Tarzana. Ugodan mi je bio lik bijelokožnog dječaka kojeg su odgojili majmuni, transformacija, konflikt ‘divljaka’ i ‘civiliziranog društva’, pa čak i patetična romansa, ali Bur me nakon toga više nije zanimao kao pisac. Čak ni onda kada sam doznao da je pisao sf. Saznao sam posredno sve što me zanimalo o Johnu Carteru i Barsoomu/Marsu, naletio na neke stripove i ostao na tome. Ofucani paperback A Princess of Mars koji sam našao u jednom antikvarijatu, zapeo je na polici i poslužio kao jedan od držača za druge knjige. Još se jedino maglovito prisjećam nekog sferinog druženja na kojem je Darko Macan spominjao strip-adaptaciju, ako se ne varam s Kordejem. Možda je čak to i napravljeno, možda sam i čitao, a možda i sanjao. U glavnom, nije ostavilo nikakav ožiljak na mojoj sivoj kori i John Carter je kao lik izblijedio iz mojih unutrašnjih svjetova.

A onda sam naletio na vijest da Disney priprema film prema prvoj od jedanaest knjiga koliko ih je Burroughs o Johnu Carteru natipkao. Preciznosti radi, E. R. B. je zbog potrebe za novcem krenuo pisati i prvo je objavio dio romana u The All-Story magazinu u veljači 1912., pod nazivom Under the Moons of Mars. Tek pet godina kasnije, nakon serijalizacija i polaganog rasta popularnosti njegovog pulp pisanja (najviše zahvaljujući Tarzanu), objavljen je roman A Princess of Mars. Uslijedili su razni Gods, Warlords, Fighting Man, Swords i ini of Mars. Zadnju knjigu, John Carter of Mars čine dvije novele (od kojih je jednu napisao sin mu John ‘Jack’ Coleman Burroughs), a izašla je 1964., 14 godina nakon Edgarove smrti. Predzadnja, deseta knjiga, je jedina koja nema u naslovu Mars (Llana i Gathol) i zbirka je od četiri priče. Guglajte dalje ako vas zanima više.

Elem, vijest da Disney radi film me dočekala negdje na netu. Ništa posebno, pomislio sam. Disney jest marka, ali pratim ih samo zbog braka (sic!) s Pixarom što ih je spasilo proizvodnje brda proljeva. Ali, ping, stigla je još jedna vijestzbog koje sam načulio uši i podignuo glavu. Film će režirati Andrew Stanton. Andrew Stanton? The Andrew Stanton? Zamislite scenu iz ‘Lova na zeleni dijamant kad Zolo uperi pištolj u Jacka T. Coltona i kaže mu da odjebe, a zatim shvati da mu je na vratima Joan Wilder, The Joan Wilder.

To je neki drugi, to nije Pixarovac koji je režirao Potragu za Nemom, Wall-E-ja, surežirao Život buba, pisao scenarije za Priče s igračkama, Čudovišta iz ormara i ostavljao svoj potpis na gotovo svemu što je Pixar radio. Da, bio je to on, u režijskoj stolici Disneyeve ekranizacije priče o Johnu Carteru, vojniku, tragaču za zlatom, bogatašu, pustolovu i okvirno, tamanitelju Apaša. Što mu to treba, prozujalo mi je kroz mozak, ali nakon uobičajenog negodovanja uhvatila me neodoljiva želja za slatkim. Nije mi vrag dao mira i želio sam vidjeti što će rež/scen/pis njegova kova učiniti od pulp-sapunjare s Marsa. I učinio je, gotovo najbolje s obzirom na okolnosti. Izbacio je iz originalne fabule što god je mogao, a da ne naruši integritet djela, ostavio sve što koliko-toliko valja, potencirao što je dobro i sastavio solidan i gledljiv film.

Iz priče nije moguće izbaciti tupavi pulp pa ako niste spremni progutati udicu, film će vas žuljati. Morate prihvatiti da se na Marsu fino diše iako nema niti jedne biljke, da je Carter toliko jak da ubije Tharka jednim udarcem, da skače u vis skoro da bi mogao postati treći Marsov satelit, ali ipak dobiva batina i zlikovac mu parira u mačevanju. Marsovi Fobos i Deimos iliti -soom nešto i nešto su veliki kao Mjesec i malo manji Mjesec. Debeloglavi ‘džukac’ sa šest nogu imenom Woola šiba 200-300 km na sat. Carter nauči upravljati lebdećim vilin-konjicem koji radi na svjetlost u trenu i poslije se vozika na mjesečini. Iako je Mars duplo dalje od Sunca u odnosu na Zemlju, zvijezda prži i žari i tako u nedeogled. Ako ne prigrlite pulp, film će vas iznervirati osim ako niste poklonik J. J.-a i Baya pa su vam dovoljne lijepe slikice i ništa više. A slikice su, dapače, prelijepe i lako se u njih zaljubi.

Premda priča jest Burroughsa (doduše malo izmjenjena o čemu neću spojlati), film je, srećom, Stantonov.

Bez obzira na povremene dramaturške padove, film se ugodno odmotava, motiviranost glavnih, kako pozitvnih tako i negativnih likova nije bez temelja, akcije i humora ne nedostaje, a scene su povremeno i epske kako dolikuje kada je u pitanju opstanak cijelog planeta. John Carter je vizualno atraktivan, a dizajn je negdje u razmeđi fantasyja i steampunka bez često viđene (pretjerane) kičavosti kada ljubitelji vizualnih efekata kolo vode i fućka im se za ideju ‘u službi priče, a ne samosvrhovitosti’.

Scenarij uz Stantona potpisuju i Pixarov storyboard umjetnik Mark Andrews i pisac Michael Chabon, ali ne mogu se oteti dojmu da bi film bio bolji da je isključivo Stantonovih ruku i vijuga djelo. Želim vjerovati da oni dosadnjikavi dijelovi i povremena patetika ne bi završili u finalnoj verziji.
Moglo se neke dijelove malo zgusnuti, neke likove izbaciti jer osim što nose lijepe kostime, guraju se u kadar nepotrebno. Moglo se film i bolje završiti, ali činjenica je da Disney hoće/želi franšizu i sve što je ostalo nedorečeno ili je tek zagrebano, vjerujem da će dobiti poantu u nastavcima ako ista ekipa ostane u igri. A znamo da Chabon i Stanton već rade na adaptaciji sljdeće knjige Carterovih dogodovština pompoznog naziva Gods of Mars.

Stanton je na kraju izvukao najbolje iz Burroughsa i prepjevao dogodovštine Cartera za veliki ekran u duhu ponajboljih holivudskih filmaša. Iako nisam raspjevan od oduševljenja i ne tagiram sve uokolo s ‘obavezno pogledati’, skinuo sam na kraju 3D naočale s nosa i zadovoljno protrljao oči.