Poplava: Arka bez Noe

Latvijskog autora Gintsa Zilbalodisa (r. 1994) domaća je publika, doduše samo ona izrazito zainteresirana za animirani film, imala prilike upoznati još 2015. godine kada je na Animafestu u Natjecanju studentskog filma predstavio svoje Prioritete. I danas je zanimljivo pogledati taj lako dostupan kratkometražni rad koji jasno naznačuje smjer razvoja jedne uistinu posebne računalne 3D estetike. Zilbalodisove dugometražne Daljine (2019) također su igrale u Zagrebu, gdje se uzgred spominjao njihov „izgled videoigara“, ali se mnogo više govorilo o činjenici da ih je u cijelosti napravio sam, što se i u eri prevlasti računala u proizvodnji cjelovečernje animacije, inače najzahtjevnijeg filmskog roda i vrste, nastavilo smatrati pomalo sumanutim pothvatom.

Ako izuzmemo ne sasvim nevjerojatnu mogućnost da su Akademijinoj nagradi i kritičarskim hvalospjevima upućenima Zilbalodisovom novom filmu Poplava (2024) doprinijeli prije svega slatka mačkica velikih očiju i razigrani pesek koji skladno prianjaju uz suvremene, na društvenim mrežama napojene senzibilitete, svejedno se pitamo što taj film izdvaja od autorova ranijeg rada i cjelokupne panorame svjetske animacije, prevodeći ga njime iz razmjerne anonimnosti u hvaljeni mainstream. Razlozi sasvim sigurno ne leže u razvodnjavanju autorske vizije, jer iako Poplava nije posve samostalno djelo, redatelj je i dalje ujedno direktor fotografije, montažer, skladatelj, animator i dizajner likova i pozadina te koscenarist i koproducent. Čini se da je prije riječ o nadahnutom svjetotvorstvu otvorene simbolike i inovativnoj formi koja uspješno oblikuje lutajuće oko za višesmjerno kretanje prema sve daljim horizontima.

Svijet Poplave, obilježen osunčanim zelenilom i olujnim sivilom prirode koliko i monolitnom arhitektonskom tapiserijom izvezenom od antičkih uzora, talijanske renesanse, južnoameričke i pacifičke starosjedilačke te himalajske gradnje (nerijetko povezane i u začudne krpeže), jedan je onih koji ljudsku civilizaciju pretvaraju u daleki odjek, uspomenu, spomenik i povijest te nas vode na arheološko proputovanje njezinim ruinama – pabirčenje po ostacima nas samih. Taj ne tako rijedak trop SF-a ovdje je u funkciji sasvim razvidne opominjuće priče – klimatološke parabole iz vrlo izvjesno bliske budućnosti koja promovira suradnju među „životinjskim vrstama“, ali je, mnogo važnije za gledateljski doživljaj filma, ujedno i tvorbeno mjesto onog posebnog sentimenta koji nas prožima kada svoju vrstu odjednom ugledamo kao prolaznu točku beskrajnog vremena i kozmosa.

Uz kataklizmične oscilacije prirode koje smo vjerojatno sami izazvali pozvani smo sa životinjskim junacima nekoliko puta promotriti vlastiti odraz – u vodi na početku i kraju (inače obilježenom i ikoničnim ekološko-aktivističkim prizorom nasukanog kita), a u lemurovom doskora razbijenom zrcalu i pri sredini filma. Tradicionalno refleksivnom motivu odraza pridružuje se i onaj kormilarenja – usmjeravanja koje najprije provodi bijela ptica sekretar, dok nakon njezine pomalo neočekivane apoteoze to čini diplomatski nastrojena kapibara. Da su životinje Poplave zastupnici i humanog iskustva izvjesno je i iz ponovljenog prizora nemoćnog utapanja mačje junakinje. Uvjerljiva životinjska karakterologija i neupitna ljupkost pogonjene računalnim realizmom dizajna i fluidnih kretnji (koji je Zilbalodis još u Prioritetima naznačio, u Daljinama razvio, a u Poplavi ga produkcijski usavršio) omogućuju i povremene slapstick predahe u inače nerijetko napetom filmu.

Neprizorna glazba, koja se konvencionalno pojačava i ubrzava u trenucima tenzije, ali i u mirnijima drži ritam znatiželje i „napredovanja kroz svijet“, povezana je s raskošnim ambijentalnim šumovima i životinjskim glasanjima u bogatu zvučnu sliku koja nadomješta odsustvo govora. Taj tobožnji manjak potencira i akutnu temu komunikacije šarene menažerije koja bez svoga Noe jedri između nagona za preživljavanjem, sebičnosti i gomilanja nepotrebnih ljudskih artefakata, udruživanja i bezinteresne naklonosti. Alegorija je, dakle, prije suvremena, environmentalistička, negoli biblijska, a gledateljevo razumijevanje životinjskih postupaka i poruka slijedom vješte režije odvija se intuitivno, što od Poplave čini i sasvim prihvatljiv obiteljski film. Usprkos odsutnosti govora pomalja se stoga nada da će i poneki pripadnik generacije Alfa uspjeti u miru odsjediti, odšutjeti i doživjeti Zilbalodisovu viziju.

Nestvarno stvarni svijet Poplave, fantastično mjesto s jasnim referencama na planet Zemlju ili jednostavno njegova kataklizmom oneobičena verzija, iz perspektive ljudskoga promatrača obilježen je ipak ponajviše našom odsutnošću. Jednostavno smo završili i prešli među sjene, ostavljajući za sobom tek „skulpture“ načinjene od otpornijih materijala. To Poplavu približava emocionalnim efektima kakve postižu primjerice radovi Dalibora Barića, Borisa Labbéa ili Bena Riversa, kao i bolji fotografski radovi ruin porna. Za potpisnika ovih redaka, riječ je prije o čuvstvu vedre pomirenosti, negoli nostalgije ili zabrinutosti. Ako smo saganovski sačinjeni od zvjezdane tvari, naša prolaznost i konačno ne-bivanje, blaženo lišeno egzistencijalnih i egzistencijalističkih tjeskoba, tome su upravo najveća potvrda. Biti pa ne-biti temelj je ljudskog iskustva.

Preostaje, naposljetku, i ono pomalo jalovo formalno pitanje: kako nešto može povremeno izgledati kao tehnološki demo ili skica za indie videoigru, a svejedno biti filmska umjetnost? Poplavu u pojavnom, stilskom pogledu određuje ponajprije slobodno lutajuća – ploveća, lebdeća i kotrljajuća – prateća kamera, nesvakidašnje živa i pokretna pri izmjeni planova i rakursa te panoramiranju dijegetskim prostorom. Njezino naizmjenično vezivanje uz i oslobađanje od likova, laviranje između subjektivnosti i totalnog, sveukupnog objektivizma, majstorski je alat kadriranja stalnoga kretanja prema obzoru. I dok će neke njezina trodimenzionalna nesputanost pri praćenju puta k uvijek novim tajanstvenim uzvisinama što se uzdižu iznad dalekog ruba vode doista podsjetiti na kultne, umjetnički ambiciozne videoigre poput Journeyja (2012) i njegovih epigona, drugi će možda pomisliti na filmske plovidbe metropolisom Blade Runnera ili svemirskim postajama Solarisa i Odiseje. Tradicionalistima bi mogli zasmetati još poneki aspekti estetike videoigara, poput izrazitih svjetlosnih i grafičkih efekata, primjerice inzistiranja na kontralihtu i pratećem lens flareu te anti-aliasingu (zaglađivanju rubova), ili uočljive pojave poligona i efekta zamućivanja (blura) pri dinamičnim prizorima. I pridodana se glazba, koja više ili manje suptilno „tjera dalje“, može pripisati gejmerski uvjetovanim refleksima, no tema susreta dvaju medija (u kojima mnogi animatori istovremeno rade) možda je najprimjetnija upravo pri promišljanju svjetla – količina protusvjetla koja bi se u igranom filmu danas sasvim sigurno smatrala kičem, u računalnoj 3D animaciji može biti tek uobičajena konvencija preuzeta iz videoigara.

Ipak, jedna se primjedba Poplavi može uputiti i sa stajališta najklasičnijeg, analognog filmskog zanovijetanja. Iako je, naime, njezin svijet jedan od onih kojima se može, baš kao u kakvom proceduralno generiranom sandboxu, beskonačno lutati, opsegu i dosegu ideje i priče koje ga nastanjuju kao da bi više odgovarao srednji metar. Ovdje je u konačnici riječ o životinjskim pustolovinama i interakcijama temeljenima na ipak ograničenoj psihološkoj ravni, pa one stoga nisu imune na ponavljanja, opadanje ritma i povremeni gubitak znatiželje oko daljnjeg razvoja radnje. Poplava, uostalom, nije ni mišljena kao meditativni eksperimentalni, već kao avanturistički animirani doživljaj, a njezina alegorijska pregnantnost također ne nudi neiscrpno vrelo interpretacija. No slojevit svijet, a ne dubinska psihologija likova, kvalitetna ideja, a ne gusti lanac zbivanja, te parabola, a ne alegorija karakteristična su obilježja žanra kojem, između ostalih, nedvojbeno pripada i Poplava – osvježavajući prilog prečesto ustajaloj vodi dugometražne animacije.