Piranesi: priča koju dugo nećete moći zaboraviti

“Ljepota Kuće je nemjerljiva, njena je Milost beskrajna.”

Kada na kraju vrlo dobre čitalačke godine pročitate knjigu koju ćete smjestiti na vrh najboljih pročitanih knjiga, sreća je neizmjerna. Za Piranesija sam čula slučajno početkom studenog, autoričin prvijenac Jonathan Strange i gospodin Norrell nisam čitala i nisam nimalo bila upućena u njeno pisanje. Ali nešto me privuklo toj priči o neobičnome stanaru još neobičnije kuće i znala sam da ću je kad tad pročitati. Nedugo zatim izdavač Vuković & Runjić najavio je prijevod Piranesija. Sve se zbilo u mjesec dana. Bio je to kao nekakav znak, kao da mi je ta knjiga bila suđena. Jako sam velikih očekivanja otvorila prvu stranicu. I što sam sve doživjela do posljednje, teško ću uopće dočarati.

Piranesi živi u kući, okružen ogromnim stupovima, kipovima i dvoranama, beskonačnim labirintima, ali nijednim čovjekom. Dva puta tjedno sastaje se s jedinom osobom koju poznaje, Drugim. Nikoga nema, osim nekolicine kostura na različitim mjestima. Piranesi razgovara s njima, prinosi im darove i donosi hranu. Svi su mu dani podjednaki, dok odjednom ne počne pronalaziti poruke uznemirujućeg sadržaja. Je li moguće da je još netko u kući. Ako da, gdje, tko, i zašto se ne pokazuje? Piranesi je u strahu, u neizvjesnosti, Drugi ga uvjerava da se radi o nekome tko mu želi nauditi i pokušava ga odvratiti od upoznavanja te osobe koja mu se želi približiti. Ali Piranesi je uporan i tvrdoglav i malo pomalo njegov se svijet počinje raspadati, nije to više ona sigurna oaza čiji svaki kutak poznaje. To je sada jedan opasan svijet u kojem ništa nije kakvim se čini. Piranesi mora prepoznati tko je dobar, tko mu laže, tko ga obmanjuje i je li najbolje odustati od svega i vratiti se u ono što je uvijek bilo. Ali, pitanje je, je li to više moguće?

“U mojoj su glavi sve plime, njihova godišnja doba, sve oseke. U glavi su mi sve dvorane, njihov beskrajni niz, zamršeni putovi. Kad mi ovaj svijet postane previše, kad se umorim od buke, prljavštine i ljudi, sklopim oči pa sam sebi kažem naziv nekog od vestibula, a onda dvorane.”

Ovaj je roman vrtlog neobičnosti i ludosti, pustolovina za koju se treba dobro pripremiti, nešto potpuno drugačije od mnogih romana koje ste čitali. Stilski je čudesan, jezično maestralan, prijevod Saše Stančina je toliko dobar da se morate zapitati kako sve to uopće zvuči na engleskome jer imate dojam da je ovo izvornik. Riječi samo teku, slike i prizori se izmjenjuju tolikom brzinom da svako toliko morate zastati, odmoriti se i ponovno uzeti zalet kako bi se dalje upustili u tu magičnu priču. Koliko ju je jednostavno pratiti, toliko je i komplicirana i slojevita u svojoj složenosti. Potrebna je koncentracija, ali ne zato što nećete shvatiti što Clarke piše, već  jednostavno morate upiti sve što Piranesi doživljava. A to je toliko uzburkano i zamršeno. Ništa nije onakvim kakvim se čini i kako se priča bliži kraju, počinjete se pitati gdje se uopće nalazite, tko je tko i koja mu je uloga. Je li Piranesi stvaran, je li možda lud, što je kuća i koja je njena svrha.

Nakon čitanja ovog briljantnog romana tražit ćete još, ići ćete u potragu za objašnjenjima, tražiti one koji su je pročitali kako biste im iznijeli svoje vizije, svoja viđenja. Ja sam ga interpretirala na dva načina. S jednim sam zaključkom zaglibila duboko u fantastičnom svijetu, onome prepunome magije, svijetu gdje je sve moguće, gdje je sve čudno, a ništa nije čudno. S druge sam strane sklona razmišljanju da je sve puno potresnije i ozbiljnije, stvarna priča koja u svojim raljama skriva jedno krhko biće koje se mora izvući iz svojih problema. Obje hipoteze me oduševljavaju i zato je ovo najbolji roman koji sam pročitala ove godine. Može ga se raščlanjivati unedogled, dom je jednom fantastičnom liku koji mi se uvukao pod kožu svojim glasom, riječima i pripovijedanjem. Clarke piše u prvome licu i na taj nam način još više uspijeva približiti Piranesija i natjerati nas da ga zavolimo. Roman je napisan u obliku dnevnika, pratimo Piranesijeva razmišljanja, previranja i postepeno dolazimo do zapanjujućeg otkrića koje će svatko shvatiti na svoj način. Možda i potpuno suprotno od moja dva.

“Možda je tako kad si s drugim ljudima. Možda te čak i Ljudi koji su ti dragi i kojima se strašno diviš mogu navesti da Svijet vidiš onakvim kakvim ga radije ne bi vidio.”

Koji je užitak otkriti ovakvu knjigu i upoznati stvaralaštvo autorice koja je u svojoj šezdesetoj godini napisala priču toliko maštovitu i posebnu. Ovaj se roman može i mora čitati više puta. Uvjerena sam da ćemo svakim novim iščitavanjem otkriti neku njegovu drugu dimenziju, primijetiti detalje koje prije nismo i ponovo se zaljubiti u njegove stranice i jednog od najupečatljivijih likova koje ćemo ikada susresti na stranicama neke knjige.