Spider-Man: Into the Spider-Verse je briljantan, smiješan i jedinstven

Još od kada je 2000. godine Bryan Singer režirao prvi X-Men film, ekranizacije Marvelovih stripova su s pravom postavile visoka očekivanja publike. Marvelova filmska invazija uzela je zamah nakon 2008. kada je u kina stigao Iron Man. A sada, nakon toliko vremena i superjunaka, potrebno je uistinu nešto iznimno da me oduševi.

Spider-Man: Into the Spider-Verse je takav film.

Bob Persichetti, Peter Ramsey i Rodney Rothman režiraju Spider-Verse kao pop art psihodeliju pulsirajućih neonskih boja. Njihova su inspiracija stripovske tehnike pisanja, crtanja i kadriranja. Čitav ovaj animirani film je vizualna posveta mediju u kojem su moderni superjunaci započeli svoj život. Spider-Man: Into the Spider-Verse je možda najbolji – a svakako najljepši – superherojski film koji sam pogledao u dugo vremena.

Ne iznenađuje me što se među producentima Spider-Versea nalaze Christopher Miller i Phil Lord (koji, uz Rothmana, potpisuje i scenarij). Ovaj kreativni dvojac je u proteklih desetak godina pokazao zavidnu sposobnost ubrizgavanja anarhičnog duha komedije u bezdušne korporativne projekte. Sumnjam da je itko očekivao kako će njihova filmska verzija prastare TV serije 21 Jump Street biti toliko zabavna. The Lego Movie je vrlo lako mogao biti dvosatna reklama za popularne igračke no Lord i Miller su ga pretvorili u nešto iznenađujuće duhovito, pa čak i subverzivno. Upravo su zato ova dvojica filmaša bili savršeni izbor kada je trebalo udahnuti novi život u Spider-Man franšizu koja je u samo šesnaest godina prošla kroz šest filmova i dva resetiranja radnje.

Spider-Man: Into the Spider-Verse prati Milesa Moralesa (kojem glas posuđuje reper i glumac Shameik Moore), lika kojeg su pisac Brian Michael Bendis i ilustratorica Sara Pichelli 2011. godine zamislili kao nasljednika Petera Parkera – originalnog Spider-Mana. Miles je njujorški tinejdžer s tipičnim pubertetskim problemima: svojim roditeljima, novom školom, manjkom samopouzdanja i zgodnom curom koju se ne usudi pozvati van. Sve se to mijenja nakon što Peter Parker (Chris Pine – Wonder Woman) pogine pokušavajući spriječiti Kingpina (Liev Schreiber – X-Men Origins: Wolverine) da eksperimentalnim ubrzivačem čestica otvori prolaz u paralelne svemire. Srećom pa Milesa također ugrize radioaktivni pauk. I tako on treba naučiti koristiti svoje moći, postati novi Spider-Man i spasiti svijet od propasti.

Priča je to koju smo već bezbroj puta gledali drugdje. Šarm ovog filma je što je toga savršeno svjestan zbog čega ismijava svoju vlastitu premisu i potom ju podiže na metanarativnu razinu.

Jer – ljudi-pauci.

Kingpinov je eksperiment naime prizvao Spider-Manove dvojnike iz drugih svijetova. Tu su cinični luzer Peter B. Parker (Jake Johnson – 21 Jump Street), energična Spider-Gwen (Hailee Steinfeld – Bumblebee), svinjoliki Spider-Ham (komičar John Mulaney), anime curica Peni Parker (Kimiko Glenn – Orange Is the New Black) i, meni omiljeni, crno-bijeli Spider-Man Noir iz 1930ih (Nicolas Cage – Mandy). Umjesto jednog heroja ili tima superjunaka, Spider-Verse nam tako nudi različite verzije istog lika koje su sve u nekom trenutku zaživjele na stranicama Marvelovih stripova.

Ali čak niti to mi ne čini Spider-Man: Into the Spider-Verse toliko posebnim. Da, film izgleda fantastično. Da, svidjela mi se njegova duhovita i originalna premisa. No ono što ga po meni definitivno izdiže iz prosjeka je što uz humor, maštu i stil također ima srca i duše… Koliko ga već jedan multimilijunski spektakl uopće može imati.

Spider-Verse nije priča o spašavanju svijeta. To čak nije niti priča o tome kako velika moć podrazumijeva veliku odgovornost. Spider-Verse je priča o jednom klincu u onom ranjivom trenutku odrastanja koji nam je svima poznat kada smo dovoljno stari da shvatimo koliko je svijet golem i konfuzan ali nedovoljno iskusni da procijenimo svoje mjesto u njemu. Čak i uz ugriz radioaktivnog pauka iz druge dimenzije, Miles Morales nije siguran može li pomoći sebi i svojim bližnjima. Srećom pa mu je Kingpinov eksperiment prizvao jedine ljude u svemirima čiji su životi, sposobnosti, iskustva i traume nalik njegovima. Promatrajući ih i uspoređujući se s njima, Miles ima priliku vidjeti kakva bi osoba mogao i htio postati jednog dana. Na taj način, on neće samo naučiti koristiti svoje moći i spasiti svijet(ove) nego će i postati bolja, hrabrija osoba.

Kada internet-ljudi kritiziraju superjunake, nerijetko u njima vide eskapističke fantazije običnih, često obespravljenih ljudi koji žude za bogovima – ili barem autoritarnim političkim vođama – koji će riješiti njihove probleme. Iako ima nešto u toj kritici, niti su svi superherojski filmovi takvi, niti je to jedini filmski žanr koji nudi nemoguća rješenja za nerješive probleme.

Ako nam pustolovine superjunaka prodaju fantaziju, ona nije o tome kako će nas spasiti netko drugi, već kako se sve potrebne spoznaje, odgovori i rješenja već nalaze u nama samima. Istinita ili ne, ta filozofija može ljudima dati snagu da se izbore za sebe u izazovima daleko težima od kompjuterski animirane epske bitke. Zaista dobar superherojski film – ili bilo kakav drugi film – projicirat će na veliko platno iskristalizirane verzije istih onih emocija s kojima se obični ljudi nose svaki dan.

A Spider-Man: Into the Spider-Verse je takav film.