Slobodni pad “Uspona Skywalkera“

Napraviti posljednji film ne samo trilogije, već i cijele Skywalker sage nezahvalan je posao. Sage koja više od četrdeset godina svojim fanovima pruža epsku priču borbe dobra i zla, svjetla i tame, ali i onaj prijeko potrebni dašak nade, čak i kad cijela Galaksija utone u mrak. Kako dovršiti ono što je započeo vizionar i kreator George Lucas, i što se kroz dekade od posvete SF B-filmovima 60-ih pretvorilo u blockbuster mašinu, kulminiravši Disneyjevom izuzetno neravnomjernom „sequel trilogijom“? Zato ne treba čuditi da je finalni dio ove priče – Epizoda IX: Uspon Skywalkera – dočekan s velikom skepsom, pa i strahom fanova. Nažalost, pokazalo se da je zabrinutost ovoga puta bila opravdana, jer u pokušaju da isperu „grijehe“ „Posljednjeg Jedija“, režiser i scenarist J.J. Abrams, i koscenarist Chris Terrio, igrali su na sigurno, i dali nam razočaravajući, siguran, i mogli bi reći kukavički kraj, koji će zadovoljiti neke od fanova, ali razbjesniti druge.

Jurnjava u krivom smjeru

Mnogi će zaboraviti da J.J. nije bio prvi izbor za „Epizodu IX“, budući da je Veliki miš nakon „Posljednjeg Jedija“ Riana Johnsona, stolicu za finale trilogije prepustio Colinu Trevorrowu. Kako to i inače biva u Hollywoodu (a posebno i u Star Warsu u zadnjih nekoliko godina), došlo je do razilaženja u mišljenjima, i Trevorrowa je zamjenio Abrams (Trevorrowu ideju ipak možete vidjeti u scenariju koji je nedavno procurio i koncept artu). Na papiru se Abrams činio kao dobar izbor, budući da je ovo čovjek koji je i vratio Star Wars na velike ekrane, popularnim, ali i neinventivnim „Sila se budi“. Problem je da je ova njegova prednost, i velika mana, jer ako zanemarimo njegovu televizijsku karijeru (Felicity, Alias i Lost), J.J. je osoba koja ne voli inovirati ili riskirati, već se specijalizirao za igranje u sandboxu drugih kreativnijih umova – što on sam indentificira kao njegov mystery box.

No, prije nego što neki od vas pomisle da ja mrzim J.J. Abramsa, moram napomenuti i njegove prednosti. J.J. je odličan u radu s glumcima, što se vidi kako na malom, tako i na velikom ekranu. Zato su upravo glumci i najbolji dio nove trilogije. Od mlade i plemenite junakinje Rey (Daisy Ridley), pobunjenog stormtroopera Finna (John Boyega), hrabrog pilota Poea (Oscar Isaacs), pa do emocionalnog i ambicioznog antagonista Kylo Rena (Adam Driver), ovo su likovi koje ćete upamtiti, likovi koji s pravom nastanjuju daleku, daleku Galaksiju, i koji imaju potencijala. Problem je da glumci trebaju imati prostora da pokažu svoje osjećaje, svoje motive, i pokušaju postići svoje ciljeve. Da postanu likovi od krvi i mesa. Likovi s kojima se možemo indentificirati. Dok smo u „Posljednjem Jediju“ dobili priliku da likovi konačno predahnu i iskristaliziraju se (pogotovo Rey), J.J. se u „Usponu Skywalkera“ vratio jurnjavi već viđenoj u prvom filmu, ovaj put u petoj brzini – što je glumcima znatno limitiralo manevarski prostor za prikazivanje njihovih likova.

Upravo ovdje leži i glavni problem „Uspona Skywalkera“. Osim par manjih iznimki, radnja filma jurnjava je iz scene u scenu. I to izuzetno brza jurnjava, koja gledatelju ne daje priliku ni za nekoliko sekunda refleksije. Možda je to i cilj scenarista. Jer kao što ćemo vidjeti ovaj film nije za one koji vole misliti o onom što gledaju. Nemoguće je govoriti o „Usponu Skywalkera“ bez spomena njegova prethodnika. „Posljednji Jedi“, koji je polarizirao fanove (i prouzročio ogromnu količinu toksičnosti) imao je svoje probleme. No, bio je to i revolucionarni film, film koji je demokratizirao korištenje Sile, te u kanon uveo kritiku elitizma Jedi Reda. Ideja o „ubijanju prošlosti“ dala je potencijal za hrabri i originalni kraj Sage. Nažalost, taj potencijal ostao je neostvaren. Jer u pokušaju da pokrije sve baze, „Uspon Skywalkera“ od samog početka zaobilazi sva postignuća i inovaciju prethodnika, simplificirajući radnju, ali i glavne likove, te dodajući Mount Everest nostalgije. Tako u nešto više od dva sata možemo vidjeti highlighte i evergreene franšize, od novog/starog glavnog antagonista Imperatora Palpatinea (Ian McDarmid), ruševina druge Zvijezde smrti, korelijanske krstarice (blockade runnera), pa do ponavljanja kultnih izjava koje smo mnogi prvi put čuli kao djeca. Nostalgija sama po sebi nije problem, ali u ovoj situaciji, ona nije dio radnje, već je izravno namjenjena fanovima.

Likovi izgubljeni u hiperprostoru

Upravo zbog ovakvog pristupa, likovi se čine poput marioneta koje trče po pokretnoj traci. S vremena na vrijeme vidi se dašak kompleksnosti, pogotovo u scenama a Rey i Kylom u kojima možemo osjetiti i kemiju između njih dvoje, kao i vidjeti prirodnu konkluziju niti radnje započete u prvom filmu. Finn i Jannah (Naomi Ackie) također dijele kratki ali lijepi moment, u kojem vidimo i više o tome kako je biti nasilno unovačeni stormtrooper Prvog Reda. A tu je naravno i neprežaljena Leia Organa (Carrie Fisher) čije su izbačene scene iz prvog filma, relativno pristojno uklopljene u njen finalni i plemeniti čin u „Usponu Skywalkera“. Han Solo (Harisson Ford) neočekivano je iznenađenje, i njegov je comeback (ako zanemarimo pokrivanje svih baza), čak i dobro izveden u sklopu iskupljenja njegova sina. Izdvojio bi još i neočekivanu, a možda i najbolju ulogu C-3PO-a (Anthony Daniels) u sequel trilogiji (a možda i čitavoj franšizi), emotivnu scenu koja nas podsjeća na prošlost Ratova zvijezda.

No tu pohvale prestaju. Jer za svaku dobru ulogu, ili dobro odrađeni dio niti radnje, dolaze po dvije loše. Za početak Rey, koja je imala obećavajuće i originalno porijeklo „nikoga“, sada je postala kćer samog Imperatora Palpatinea, u preokretu kojeg su neki možda i očekivali, znajući Abramsovo zaziranje od hrabrih odluka. I sam Imperator, unatoč najboljim pokušajima McDarmida, sveden je na nekoliko scena u kojima je njegov zli i opaki karakter zasjenjen spektakularnim i ne previše maštovitim akcijskim scenama. Ne samo da ne znamo zašto i kako se vratio (to nikada nije objašnjeno), već njegov grand plan postaje sve konfuzniji čim se počne misliti o njemu. Ništa bolja nije situacija ni s ostalim negativcima. Nakon što su se rješili blijedog Huxa (Domnhall Gleeson), scenaristi su konačno pronašli impresivnog zapovjednika Prvog, tj. Finalnog Reda (još malo „originalnosti“), generala Prydea (Richard E. Grant). Ovaj lik (koji na trenutke evocira karizmatičnog Grand Moffa Tarkina) je uistinu lik kojeg se treba poštovati, ali (još jednom) zbog nedostatka vremena, njegov ogromni potencijal ostaje neiskorišten. Slična situacija je sa Zori Bliss (Keri Russel), koja je mogla imati veću ulogu u njenoj vezi s Poem, ali se zadovoljila s dvije kratke scene, te je postala glorificirani babysitter simpatične kreature. Čak je i kultni Chewbacca (Jonas Suotamo) sveden na par scena, dok je njegova „žrtva“, koja je mogla postati emotivni i tragični element filma, kukavički negirana nekoliko sekundi nakon što se scena odvila. Što nas dovodi do…

Prijetnja koje zapravo nema

Star Wars filmovi temeljeni su na nadi. Čak i u najmračnijim filmovima Sage, ali i franšize, u kojima su negativci pobijedili, plamičak nade ostaje, plamičak koji vodi u pobunu i pobjedu dobra nad zlom. Ova pobjeda traži žrtve, koje se Star Wars nikada nije bojao pokazati. Od ostarjelog Obi Wan Kenobija, Padme Amidale, Dartha Vadera/Anakina Skywalkera, ili Hana Sola, pa do cijelog planeta poput Aldeerana, ili eliminacije čitave organizacije u Direktivi 66, Star Wars je pokazao da je cijena slobode, cijena nade, skupa i teška. Pred „Uspon Skywalkera“ pretpostavili smo da ćemo i u finalu Sage vidjeti takve, smislene žrtve budući da je ovo definitivni kraj Sage. Nažalost, ako ne uzmemo u obzir očekivanu smrt Leie (budući da nas je i prije filma Carrie napustila), te iskupljenje Kylo Rena, iliti Bena Soloa, „Uspon Skywalkera“ igrao je najsigurnije moguće, čime je cijela borba znatno umanjena. Prijetnja Prvog/Finalnog Reda, kao i Imperatora Palpatinea, svedena je upravo na to, na prijetnju bez posljedica – fantomsku prijetnju u pravom smislu riječi. Chewbacca je nastradao samo da se pokaže sekundu kasnije da je živ, snažni i emocionalni efekt brisanja memorije C-3PO-a poništen je pri kraju filma, i to u još jednoj zbrzanoj sceni, dok je Zori Bliss preživjela uništenje svog planeta. Tome valja pridodati i povratak Abramsove omiljene igračke – megaoružja – i to u vidu nekoliko stotina zvjezdanih razarača od kojih sada svaki može uništiti planet. Čini se da su scenaristi zaboravili da se ovakve elemente treba pažljivo dozirati, inače postaju beskorisni, ništa više od scenografije.

Slična je situacija sa samom Silom. Dok smo u prethodniku dobili naznake kompleksnosti ove mistične pojave, „Uspon Skywalkera“ sveo je Silu na deus ex machinu, gdje heroji i antagonisti odjednom manifestiraju neke od dosad neviđenih oblika, bez ikakvog objašnjenja za to (jer vremena za objašnjenje nema). Istina, uništenje transportera od strane Rey, ili Palpatineov force lighting su vizualno efektne scene, ali osim što izgledaju lijepo za oko, njihova uloga, budući da posljedica (opet) nema, ostaje samo – eye candy. I pojava pobunjeničke flote i njenih saveznika koju je nekako (i u jako kratkom vremenu) uspio pozvati posljednji povratnik originalne trilogije Lando Calrissian (Billy Dee Williams), gubi na jačini, budući da je jedina uloga te ogromne (i nelogično pozicionirane) mase brodova da služe kao pozadinski element za prikazivanje snage Sile.

Spektakl povrh logike

Čak i slabiji Star Wars filmovi imali su barem nekoliko scena koje su nam se urezale u pamćenje. Kod najslabijeg prequel filma „Fantomske prijetnje“, to je nedvojbeno bio dvoboj, iliti troboj, Qui Gon Jinna, mladog Obi Wan Kenobija i Dartha Maula, popraćen izvrsnim „Duel of the Fates“ (mnogi od vas nakon samog spomena ove scene, počeli su pjevušiti tu melodiju). „New Hope“ je imao scenu Lukea i „dva sunca“, dok je „Posljednji Jedi“ imao jednu od najinovativnijih scena franšize, hyperspace kamikaze bez zvuka. Iako i „Uspon Skywalkera“ ima jednu ili dvije pamtljive scene, one blijede upravo zbog toga što traju relativno kratko, te nemaju nikakvih važnijih posljedica na radnju. Ipak valja izdvojiti spektakularni dvoboj lightsaberima između Kyla i Rey, na ruševinama Zvijezde smrti, dok valovi bjesne oko njih.

A ne pomaže ni da nema pamtljivih, dužih dijaloga, budući da akcijske scene, eksplozije i razaranja, koje dominiraju filmom ne dopuštaju priliku. Sam lightsaber dobiva više vremena u prvoj polovici filma nego u cijeloj epizodi VIII, što ga čini manje posebnim. Štoviše, u nešto više od dva sata natrpano je toliko akcije, da postaje zamorno i teško pratiti što se događa na ekranu. Marvelizacija Star Warsa, do koje nikada nije ni trebalo doći, pokazala se kao loše rješenje, što smo mogli vidjeti već u „Solo“ koji je loše prošao na blagajnama. A tu su i obvezne kreature, poput užasno simpatičnog mehaničara Babu Frika, koji je vjerojatno Abramsov odgovor na ultrapopularnog Yiddlea iz „The Mandalorian“. Problem je da za razliku od male zelene kreature koja igra važnu ulogu u radnji serijala, Babu Frik postoji samo da izmami osmjeh na lica gledatelja. I proda neizbježnu igračku. Jer to je i bit ne samo ovog filma, već i cijele sequel trilogije. Prodaja merchandisea (ni najoriginalniji sequel film nije mogao izbjeći ovom trendu s iritantim svemirskim tupikima).

Naposljetku dolazimo do problema logike, tj. njenog nepostojanja. Već sam napomenuo da se radnja filma odvija toliko brzo da je teško usredotočiti se na ijedan aspekt priče. Što je možda i dobro, jer ako probamo analizirati pojedinu scenu, shvaćamo koliko je besmislenih elemenata utrpano u film. Samo za analizu povratka Palpatinea i njegovog besmislenog plana trebalo bi napraviti posebni članak (o bodežu koji vodi do „putokaza“ smještenom u megastrukturi neću ni govoriti). Reći ću samo da su želja za zadovoljavanjem fanova i retcon „Posljednjeg Jedija“ rezultirali konfuznom radnjom, koja često proturječi samoj sebi, te nekim zaista besmislenim scenama, koje su nažalost integralni element same radnje. Scenaristi stvaraju element hitnoće, ali nikad nije objašnjeno zašto, a i sami likovi ne djeluju kao da je Galaksija na rubu uništenja. Lokacije radnje izmjenjuju se kao na pokretnoj traci što oduzima osobnost i posebnost planetima i lokacijama, što umanjuje njihovu važnost u radnji i pretvara ih u glorificiranu pozadinu. Abramsov „rule of cool“, koji preferira formu povrh funkcije dodatno je odmogao u uživljavanju u ovaj svijet. Retcon je pak skoro pa eliminirao jedan od važnijih likova u prethodnom filmu, Rose Tico (Kelly Marie Tran), čime su ne samo ispunjene želje vokalne toksične manjine (u opasnom presedanu za buduće slične situacije), već je i cijela nit radnje iz prethodnika apsolutno negirana (što vidimo i u drugačijem ponašanju Lukea Skywalkera (Mark Hammil), dok „Uspon Skywalkera“ nije ponudio zadovoljavajuće i logično in-universe rješenje.

Kraj koji to nije

„Uspon Skywalkera“ film je koji završava trilogiju, ali cijelu Sagu, i to ne na zadovoljavajući način. Dijelom se za to može kriviti scenariste, djelom uplitanje studija koje je na trenutke bolno vidljivo, a dijelom potpuni nedostatak kreativnog konsenzusa i vodstva, koje smo mogli vidjeti kako u originalnoj trilogiji tako i u „omraženim“ prequelima. Ovo je ujedno i opomena, kako i gledateljima i fanovima, tako i studiju, da udovoljavanje svima ne znači nužno i dobar film. Kompromisi viđeni u „Usponu Skywalkera“, upareni s Abramsovim „rule of cool“ pravilom rezultirali su kaotičnim ostvarenjem, kojim dominiraju vizualni efekti i akcija, ali na uštrb same radnje, likova i logike. Unatoč tome, „Uspon Skywalkera“ prije tjedan dana prešao je bilijun dolara na blagajnama, što znači da se igranje na sigurno ipak isplatilo. Ipak, čini se da je Disney nešto naučio iz ovog primjera, budući da su sve glasnije glasine da studio napušta sequel trilogiju, te se kroz ambiciozni „Project Luminous“ vraća daleko u prošlost u High Republic eru, dok su filmovi bar na neko vrijeme stavljeni na pauzu. Naposljetku, postavlja se pitanje, koji je bio cilj i svrha ove trilogije? I da li je Saga trebala završiti slobodnim padom?

Odgovore na to tražiti ćemo u narednim mjesecima, a vjerojatno i godinama, kako informacije o događajima iza kamera budu nastavile curiti, a do tada ostaje nam se veseliti obećavajućim projektima iz daleke, daleke Galaksije. A prvi od njih, posljednja sezona sad već kultne animirane serije „The Clone Wars“, dolazi na Disney+ 21. veljače.