Missions, od hard SF-a do misticizma

Nakon deset mjeseci u svemiru, astronauti svemirskog broda Ulysse 1 spremaju se postati prvi ljudi na Marsu. A onda im, dan prije slijetanja, kapetan Martin Najac (Christophe Vandevelde) priopći dvije vijesti: lošu i još goru. Loša je vijest da su ih prestigli Amerikanci brodom Zillion 1 koji se prije par dana spustio na Mars. Još gora vijest je kako je ta ekspedicija potom misteriozno nestala, ostavivši za sobom upozorenje kako se na planetu krije nešto opasno.

Tako počinje francuska SF serija Missions čiji su autori Julien Lacombe, Ami Cohen i Henri Debeurme. Premijerno prikazana u proljeće 2017. na francuskom satelitskom programu OCS, serija prati događaje iz perspektive brodske psihijatrice Jeanne Renoir (Hélène Viviès). Tu su i švicarski bogataš William Meyer (Mathias Mlekuz) koji je financirao čitav projekt, impulzivni prvi časnik Gramat (Clément Aubert), brodska liječnica i kapetanova supruga Alessandra Najac (Giorgia Sinicorni) i drugi. No, daleko najtajanstveniji lik je Vladimir Komarov (Arben Bajraktaraj), sovjetski kozmonaut koji je 1967. neslavno ušao u povijest kao prvi čovjek koji je poginuo u svemiru… dok ga posada Ulysse 1 ne pronađe živog i zdravog na Crvenom planetu.

Missions ima pomalo netipičan format: jedna epizoda traje samo dvadesetak minuta. Krivnja za to ne leži na autorima ili budžetu serije već na prikazivaču OCS-u koji, iz nekog razloga, emitira samo polusatne emisije. Zbog ovog vremenskog ograničenja, Missions ne gubi ni sekunde pa se tako posada Ulysse 1 od samog početka suočava s vremenskim nepogodama, mehaničkim kvarovima, softverskim problemima i podivljalim članovima posade. I dok bi svaka od tih stvari za sebe bila napeta, sve ovo skupa ostavlja dojam kako je ovo ili najnesretnija ili najnesposobnija ekspedicija u povijesti čovječanstva.

Missions se, bar isprva, doima kao kombinacija SF romana A. C. Clarkea i serije Lost. U relativno realističnoj bliskoj budućnosti, ekipa pomalo bezličnih profesionalaca istražuje svemir dok gledatelji, kroz seriju flasbackova, otkrivaju detalje iz njihove prošlosti. Nažalost, vjerojatno i zbog nametnutog vremenskog ograničenja, većina likova ostaje slabo istražena i ne ostavlja dublji dojam, usprkos svim naporima solidne glumačke postave. Najjači dojam ostavljaju doktorica Renoir, ekscentrični Meyer i tajanstveni Komarov. Posebno vrijedi istaknuti i elektronski soundtrack Etienne Forgeta (koja pomalo vuče na Vangelisa) kao i meni epsku muzičku temu Janski Beeeatsa koja svira na uvodnoj špici serije.

Format ove serije i karakterizacija njezinih likova su nedostaci koje bih bio savršeno spreman prihvatiti da je serija zaista ono kako se predstavlja na početku – hard SF. Kada je u pitanju istraživanje i putovanje svemirom, malim i velikim ekranima dominiraju space opere kao što su Star Wars ili Star Trek. Možda je to zato jer taj podžanr SF-a nije toliko komercijalan. Možda ljudi jednostavno više ne vjeruju kako ćemo se, kao vrsta, ikada vratiti tamo gore. Kako bilo, SF filmovi i serije koji se bave izazovima i smislom istraživanja svemira su rijetki zbog čega im se veselim čak i kada nisu nešto posebno.

Ali Missions vrlo brzo napušta vode hard SF-a kako bi otplovio u smjeru jeftinog misticizma. Kao i mnogi drugi autori znanstvene fantastike na filmu i televiziji, Lacombe i društvo ne znaju ili ne žele ograničiti se na prikaz stvarne drame istraživanja svemira – okoliša apsolutno neprijateljskog spram svih oblika života u kojem jedna jedina pogreška može ubiti čovjeka. Umjesto toga, oni padaju u napast začiniti priču fantastičnim elementima koji su toliko drugačiji od relativno trezvenog početka serije da Missions postaje nenamjerna parodija same sebe. Jednom kada se u priči pojavi telepatsko hakiranje kompjutera, shvatite da ovo više nema veze sa znanstvenom fantastikom. Završni je preokret pak toliko apsurdan da sam se počeo smijati. Koliko su ovakvi fantastični elementi zapravo nepotrebni vidjeli smo prije dvije godine kada je Ridley Scott režirao SF film The Martian prema romanu Andy Weira – sasvim solidnu SF pustolovinu o tome kako preživjeti u okolišu u kojem je život nemoguć.

Missions želi biti 2001: A Space Odyssey Stanleya Kubricka. Umjesto toga, puno je bliži Mission to Mars Briana de Palme – filmu za kojeg vrlo vjerojatno ili nikad niste čuli ili ste ga potisnuli iz pamćenja. Vrlo solidna produkcija i dobri glumci ne uspijevaju prodati zaokret priče u jeftinu metafiziku prema kojoj se smisao života, svemira i svega ostaloga vrlo praktično kriju na nama najbližem planetu. Čak i ako uzmemo u obzir umjetničku slobodu, ima nešto iritantno banalno u plitkom konkretiziranju vječnih pitanja koje nas muče već tisućama godina.

Šteta. Missions je znanstveno-fantastična serija koja započinje zanimljivo i dramatično da bi se potom pogubila u nemogućim i nevjerojatnim misterijima Marsa. Ovakvu seriju vam mogu preporučiti samo kao zabavu za kakvo kišno nedjeljno popodne. Tih tri – tri i pol sata koliko će vam trebati za čitavu sezonu i nije toliko ulaganje vremena, dokle god prilagodite svoja očekivanja.

Druga sezona serije je potvrđena za 2018. godinu, kada stiže novih 10 epizoda, koje će koproducirati AMC-jev streaming servis Shudder.