Zoran Petrović: Praznik zveri – uzavrela krv folklorno-urbanih vampira

Kad izdaleka ugledate roman Zorana petrovića “Praznik zveri – Žeteoci”, prvo ćete vjerojatno pomisliti da se radi o nekom trileru: hladno-plava naslovnica s vatrom u sredini i pomalo otrcanom kvazi-kapitalom naslova podsjetit će vas na priče o serijskim ubojicama, nešto između Kathy Reichs i Thomasa Harrisa. Kad zatim pogledate malo bolje, uočit ćete i pun Mjesec na vrhu i zmiju koja se pojavljuje na samom rubu, i zaključiti da se prije radi o nekoj varijaciji pustolovnog epa nalik djelima Jamesa Clavella. Konačno, kad (jer ovo je istinita ispovijest) stavite naočale, uočit ćete legije kostura na dnu ilustracije i odlučiti da je pred vama možda ona rijetka zvijer, čisti horor.

Zanimljivo je da su zapravo svi ovi dojmovi točni. Petrovićev roman doista ima elemente trilera – centralna priča prilično se uspješno drži okosnice policijskog procedurala, a i glavni likovi su suvremeni beogradski inspektor i njegovi kolege u potrazi za serijskim ubojicom koji svoje žrtve ubija ubrizgavanjem otrova, ali to čini ostavljajući trag potpuno nalik vampirskom ugrizu, po čemu u novinama dobiva nadimak “Vampir sa Avale”. Kao u svakom punokrvnom trileru toga tipa, i ovaj serijski ubojica netragom nestaje na nekoliko desetljeća, a onda se odjednom ponovno pojavljuje, tjerajući sve koji su ga prvi put tražili da preispituju svoja nekadašnja uvjerenja i potraže potpuno nova tumačenja za stare tragove.

Istovremeno, prisutni su i elementi clavellovskog povijesnog romana: doduše nema egzotičnih lokacija (ako vam Srbija nije egzotična, naime, što možda danas i jest slučaj s nekim od potencijalnih čitatelja, no ipak, tip sela o kakvima Petrović piše vjerojatno je prepoznatljiv svakom žitelju ovih prostora), ali priča se proteže kroz desetljeća i često kroz njih skakuće, podsjećajući tako doista na epske pustolovne romane 1970ih, s kompliciranim obiteljskim odnosima i naizgled sitnim potezima koji ostavljaju tragove dugo vremena. Čak je i stvaran povijesni događaj – bijeg logoraša iz niškog logora 1942. godine – uklopljen u potku priče koja se prelama do današnjih dana. U sadašnjem trenutku, nije naodmet napomenuti i da autor u Zahvalnici na kraju romana izrijekom odaje počast “herojima i svima onima koji su izgubili živote usled bezumlja fašizma”. S obzirom na to da je ovo bezumlje, danas, nažalost ponovno postalo i te kako goruće pitanje, lijepo je vidjeti da čak i oni kojima je osnovna intencija da nas natjeraju u strah (a nema nikakve dvojbe da je Petroviću s ovim romanom baš to glavna namjera) znaju koliko je velika razlika između strave koju se može zaklopiti i spremiti na policu i one koja urla po ulicama.

No, da se vratimo romanu. U ovu musaku, naime (kad pročitate Žeteoce znat ćete zašto baš musaku i, ovisno od osobnih sklonosti, ili ćete je dugo izbjegavati ili pod hitno uvrstiti u jelovnik) treba još dodati i nadnaravna bića, neka od njih poznata, a neka novoizmišljena ili bar interpretirana na nov način. Ima tu i vještica, i upira, i užasnika, a, naravno, i žetelaca, kao i bjesomara i vila bestidnica. Čini se bacaju u stihovima, kao prave slavenske bajalice, a kad se stvari počnu ozbiljno zahuktavati, krvi ima do koljena (i limfe do gležnja). Ovaj hororično-folklorni dio Petrovićevog jelovnika zaokružuju odjeci boormanovskih čudnih seljana koji nutkaju čvarcima o čijem se porijeklu pametnije ne raspitivati.

Upravo je to element koji se meni osobno možda i najviše svidio: usprkos svoj napetosti i vidljivom trudu autora da nas stalno vuče dalje, kad si dopusti odahnuti i uđe u lokalni mentalitet, u stanju je proizvesti humorne, realistične vinjetice u kojima će čitatelji, bar s ovih prostora, lako pronaći prepoznatljive likove i stavove. Izrazi kao što su “mobilni na milovanje” ili “jebavanje ala” izvlače inače silno zgusnut stil prepun noirovskih poredbi i metafora iz sterilnosti internacionalnog block-bustera (a cijeli je roman vidljivo tako koncipiran, zajedno s informacijama o vremenu i mjestu radnje na početku poglavlja, kao u holivudskim filmovima) i postavljaju ga u stvarno, prepoznatljivo mjesto i vrijeme.

U rukama nespretnog autora, ovo bi sve zajedno djelovalo kao čista papazjanija. Na svu sreću, Petrović nije nespretan. Usprkos nekim pretjeranostima stila, Praznik zveri čita se prilično lagano, a desetljetni slojevi radnje ostaju prativi, kao i brojni likovi. Nažalost, karakterizacija je manje uspješna, te često zapinje na rubu karikature ili stereotipa. U akcijskim dijelovima knjige to i nije neka velika smetnja, ali kad pokuša otići u emociju, ona ispada poprilično neuvjerljiva.

No, Praznik zveri i nije roman koji se čita zbog emocija: on je očito usmjeren na publiku u potrazi za adrenalinom, ljubitelje napetosti, strave i užasa koji su se zaželjeli malo drugačijih čudovišta od onih kojima ih šopaju zapadni autori. Za takvu publiku, Praznik zveri bit će doista praznik – i to podulji, jer su Žeteoci tek prvi roman u seriji kojeg slijedi roman Grehovi alijanse, a autor je na Facebooku dao naslutiti da su u pipremi još bar dva romana. Ako volite ovakav tip romana, dakle, nemojte ih propustiti.