Osvrt na distopijski roman Spojeni autorice Ally Condie

„To se dogodilo društvu prije našega. Svatko je posjedovao tehnologiju, čak i u prevelikim količinama, i posljedice su bile katastrofalne. Sada imamo osnovnu potrebnu tehnologiju- portale, čitače, pisače- a unos informacija koje primamo mnogo je konkretniji. Nije nužno da nutricionisti znaju programirati zračne vlakove, primjerice, a programeri s druge strane ne moraju znati kako pripravljati hranu. Takva specijalizacija čuva ljude od mogućnosti da ih informacije preplave. Ne moramo baš sve razumjeti. A, kako nas Društvo podsjeća, postoji razlika između znanja i tehnologije. Znanje nas neće iznevjeriti.“

„Spojeni“ slijedi trend distopijskih romana koji su u zadnjih nekoliko godina postali iznimno popularni. Na koricama romana uspoređuju ga sa „Igrama gladi“ „Sumrakom“ i „Opako ljupkima“ s kojima po mom mišljenju baš i nemaju puno veze, osim očito neizbježnog ljubavnog trokuta YA literature (jedna neodlučna djevojka, dva mladića koja se bore za njenu naklonost). Ukoliko se planiramo baviti usporedbom ovaj me roman zapravo najviše podsjeća na Delirium trilogiju Lauren Oliver (Delirij, Pandemonij, Rekvijem).

Roman Spojeni je prvi i za sada jedini prevedeni nastavak serijala “Matched” autorice Ally Condie. Prate ga još dva nastavka, “Crossed” i “Reached“.

Sama premisa romana je dobra i povremeno čak zna biti vrlo maštovita te se dotiče nekih vrlo važnih pitanja kao što su eutanazija, pronalaženje savršenog partnera pomoću postotaka, algoritama i brojki, prevelike izloženosti informacijama, snage pojedinca u odnosu na susutav i sl.

Cassia Reyes samo je jedan kotačić u savršenom stroju Društva. Svijet u kojem živi čini joj se savršenim: svi žive duge, zdrave i produktivne živote, većina bolesti je iskorijenjena, nasilni zločini praktički ne postoje, nitko ne oskudijeva ni u čemu i nitko ničega nema previše. Sve je od posla do svakodnevnih obroka prilagođeno individualnim sposobnostima i potrebama. Pa što ako vam je oduzeto pravo izbora? Je li važno što vam društvo određuje gdje ćete živjeti, što smijete raditi u slobodno vrijeme, kad ćete se i za koga udati, do kada smijete rađati, do kad ćete raditi i kada ćete umrijeti ako je to sve za boljitak i prosperitet svih? Je li uistinu loše što vas nadgledaju u vlastitim domovima, što svake druge noći morate nositi markere kako bi vam motrili snove i što se neka pitanja jednostavno nikada ne postavljaju ako se tako čuva mir i sigurnost? Cassiji se čini da nije. Sve dok dan nakon Banketa Spajanja na kojem joj je za životnog suputnika određen njen najbolji prijatelj Xander uvidi da se Društvu koje „nikada ne griješi“ potkrala  pogreška. Cassija je spojena s još jednim mladićem. Ky Markham njen je susjed i prijatelj, ali nitko ne dobiva dva Spoja. Posebno kad je jedan od njih Aberacija i kao takvom mu nije dopušteno spojiti se ni sa kime. Ta naoko bezazlena pogreška koju su Dužnosnici pokušali ispraviti sljedećeg dana pokretač je Cassijine preobrazbe i spoznaje da ništa nije savršeno koliko se god takvim izvana činilo.

Veliku ulogu u samoj knjizi ima poezija, točnije jedna pjesma. „Ne idi nježan u ovu dobru noć“ Dylana Thomasa isprepletena je s radnjom na način koji mi je nov i popriličnom mi se sviđa jer je jedan od ljepših prikaza toga koliko su riječi uistinu moćne. Osobito riječi koje ne bismo trebali znati.

„Poezija je. Naravno. Moja prabaka. Stotinu pjesama. Ne moram ni provjeriti na školskim portalima kako bih znala da ova pjesma nije jedna od njih. Mnogo je riskirala kad je skrila ovaj papir, a i moji djed i baka mnogo su riskirali čuvajući ga. Koje su to pjesme vrijedne rizika da izgubiš sve?“

Glavna zamjerka romanu jest što se radnja odvija poprilično sporo pa se tek na posljednjih nekoliko stranica dolazi do uzbudljivih prevrata i saznanja, taman na vrijeme za novu knjigu u serijalu. Po tome je roman tipičan prvi nastavak serijala koji u biti više služi tome da vam da podlogu za buduće knjige nego da vam pruži neku pravu akciju. Neinventivan je i već spomenuti ljubavni trokut iako je manje dramatičan nego to zna biti u sličnim žanrovskim ostvarenjima. Cassija nije tipična YA junakinja koja ugleda zgodnog, tajanstvenog mladića i bezglavo se zaljubi u njega. Ona bira između dva prijatelja i dvije vrste ljubavi.

Ako ste željni akcije, borbe i revolucije koju nalazimo u „Igrama gladi“ ovdje to nećete naći. Ono što ovaj roman pruža su razmišljanja i egzistencijalna pitanja, što nije loša stvar, samo nije baš svakome po volji. Da, postoji želja za promjenom i začetak ustanka protiv Društva, no do kraja romana to ostaje samo na idejama i planovima. Ipak, postoji potencijal za više tako da se s pravom mogu nadati kako će idući roman serijala biti bolji.

U svakom slučaju, vrijedi pročitati iako bi možda bilo najbolje pričekati prijevod svih knjiga serijala kako bi sve bilo manje nedorečeno.