Osvrt na Blomkampov sf film Chappie – neoriginalna mješavina svega i svačega

 

Povratak Neilla nije vrhunski, ni odličan, ali je dobar

Nakon Elysiuma sve može proći pod dobro. Počeo sam se bojati za Neilla misleći kako je s „District 9“ i ćorava koka nabola zrno te bi mogao doživjeti istu sudbinu kao i M. Night Shyamalan koji poslije Šestog čula nije snimio solidan film. No, malo me razuvjerio s Chappijem, ali ne u potpunosti jer i priča o simpatičnom robotu ima mušica, plagijata, wtf trenutaka i ponovno boljku Elysiuma – pati od nekoliko završetaka. Ono pozitivno je pogođena atmosfera, pažnja posvećena detaljima i vizualni prikaz Johannesbourga te seciranje problema Južnoafričke Republike kroz neobaveznu radnju, kretnju kamerom ili tek pokoji scenaristički šlagovrt. Solidno je posložena i karakterizacija nekih likova, te Chappie kao vodeći lik, onaj koji je najbolje prikazan i koji evoluira kroz film.

Dobar početak, osrednja sredina i mršav kraj

Jednom mi je jedan urednik rekao da se u izdavačkim kućama prilikom odabira onoga što će se objavljivati, u principu, pročitaju prve stranice nekog rukopisa pa ako im se svidi odobre ga (ili ga barem odvoje na stranu za daljnje čitanje), ako ne, ne odobre ga, uopće se ne zamarajući ima li priča solidnu sredinu, pouku ili kraj. Ovako sagledan Chappie je upravo to, vrlo zanimljiv početak i zaplet, no ono što se dalje događa čista je patnja, borba s logikom i plagijatom.
Na samom početku srećemo Scouta 22, koji očito ima problem sa softverom jer stalno upada u probleme; popravljaju ga nebrojeno puta i uvijek je tamo gdje ne bi trebao biti, ali isto tako upravo na mjestu gdje je najžešća borba i gdje se spašavaju ljudski životi. Pripadnik je elitne policijske postrojbe, načinjene upravo kako bi se životi policajaca poštedjeli i kako bi se roboti borili s rastućom stopom kriminala u milijunskom gradu. Po njegovim oštećenjima može se lako vidjeti da je najbolji kandidat za heuristiku i nadogradnju jer sam njegov program funkcionira drugačije. Odlična priprema za ono što se treba dogoditi; da robot postane svjestan svijeta oko sebe, samosvjestan, zna razliku između dobra i zla, itd…
Sama izrada računalnog programa prikazana je ah, tako-tako, ako zažmirimo na jedno oko može proći, iako bi više leglo da nije uopće prikazivana ta petominutna sekvenca s programiranjem. E onda se u priču ubacuju stvari zbog kojih sam se mrštio.

Nadam se da je Verhoeven pogledao Chappija

Na samo poimanje policajca robota svi ljubitelji SF-a, pa i oni koji to nisu, pomisle ne Murphyja i vječnog Robocapa (govorim o prvom dijelu), pa je usiljeni zaplet Chappiea ne inovativan, predvidiv i potpuni plagijat. Korporacija proizvodi dobroćudne Scoute, no zločesti Jackman želi progurati svog robota na tržište (gotovo iste konstrukcije kao ED-209 iz Robocapa), koji je nabrijan, naoružan do zuba i s njim upravlja čovjek. Ista korporacija ne želi njegov model i on radi sve kako bi doveo situaciju do kaosa i uveo svog robota na tržište. To je potpuno isti zaplet kao i kod spomenutog filma i uopće ne znam kako, a najviše zašto zaboga, je Blomkamp to išao tako raditi.
Likovi Hugh Jackmana i Sigourney Weaver su toliko plastični i prozračni da su takve dvije glumačke veličine potpuno neiskorištene u potencijalu, ali dobro marketinški prezentirani. Zapravo nema ni jedne upečatljive scene o kojoj možemo reći nešto više nego da su se u filmu pojavile dvije vrhunske SF zvijezde, nažalost, bolje da nisu. Ali pozitivna strana pojave Weaverice je nastavak Alien franšize u režiji ovog redatelja i konačno njegova šansa da se potpuno iskupi i stane na tron SF vizionara današnjice. I još podatak da je Sharlto Copley bio izvrstan kao Chappie (glas).

Kraj više nego očekivan, no krajeva ima više od jednog?

Dobra pisac zna kada treba završiti knjigu, dobar sportaš kada prekinuti karijeru, a dobar režiser kada i kako završiti film. Opet imamo nekoliko fokusa i ne znamo čega da se hvatamo: borbu Chappiea sa svojim identitetom i strahom od smrti, smrti stvoritelja, smrti majke, kloniranje svijesti (koje je da kažem i to izvedeno pomoću čipova s konzola Sony Playstationa(!?)), povratak ljudi ili povratak strojeva (nije jasno), gašenje strojeva, prenamjena strojeva, gangsterski krah, prijateljstvo, pobjeda dobra nad zlom… mogu još nabrajati jer kraj je potpuno zbrčkan i kaotičan. Da se odlučio za jednu od ovih poruka i napravio joj krila, Chappie bi bio izvrstan film, no nepotrebno brljajući po tehnologiji (o kojoj pojma nema), o programiranju, itd.. Izgubio se Chappie. Još uvijek mi je u mislima onaj završetak Districta 9, kao nešto genijalno, istinski promišljeno i duboko.

Ukupni dojam nije loš, ali nije ni dobar – ni na nebu ni na zemlji

Puno toga Chappie hoće poručiti, ali se na puno toga i oslanja. Nekoliko emotivnih dijelova filma koji kroz naivnost mlade svijesti žele pokazati svu apsurdnost današnjeg življenja u velikom gradu, snimljeni su korektno, ali onda već nakon nekoliko minuta to isto dijete ima uzi u rukama i krade automobile na vrlo simpatičan način koji nikako nije „politički korektan“ jer govorio o dječjem kriminalu svjesno i afirmativno, nadalje, svi važniji likovi su bijelci, osim programera koji je indijac (znam da nije važno, ali upada mi u oko ako je radnja na rogu afrike); prebacivanje svijesti na tako efektan način ne da nije moguć, nego je sveden na trash sentiment u koji ne može povjerovati ni najokorjeliji Asimovac, otvorenog uma i bistrih znanstvenih stajališta.
Kada se sve zbroji i oduzme ovo je film u kojem ćemo se nasmijati nekoliko puta i to sa srcem, u kojemu ćemo suosjećati i poistovjetiti se s vrlo simpatičnim robotom, u kojem ćemo simpatizirati gangstere (DieAntwoord ekipa je odradila odličan posao u filmu), koji će nas ponukati da malo razmislimo gdje odgajamo svoju djecu i kako ih zaštititi od sveopćeg kaosa. No, ipak je i film koji će nas pogubiti, koji kao da svodi science komponentu na banalnost, a trudi se biti znanstveno potkovan; koji preskače prave porive ljudi da rade grozne stvari i koji plagira najpoznatije filmove u žanru. Zbog toga svega u Chappieu sam uživao cca 50 minuta, ostalih 70 nisam, pa bih mu i dao minus 3, ali samo iz razloga što dolazi poslije Elysiuma. A Blomkampu želim da ga što prije neka velika faca redateljskog svijeta uhvati pod svoje i da mu objasni pravila struke gdje je manje-više, pogotovo u kontemplativnom filmu kao što je Chappie, pretpostavljam, trebao biti.