Osvrt na Black Mirror “White Christmas” – #distopijanapomolu

Kada sam prije koju godinu naletio na “Black Mirror”, bila je to na našim prostorima relativno nepoznata serija, uvrnuto engleska. Nakon ogledane prve epizode “The National Anthem” u kojoj je premijer prisiljen općiti sa svinjom pred očima javnosti kako bi spasio otetu pripadnicu kraljevske obitelji, pomislio sam: kakav debi, i gorio od znatiželje da među svojim poznanicima populariziram ovaj “hidden gem”. Nisam uspio, vjerojatno zbog mojih neuvjerljivih prodajnih sposobnosti, no zaista, kategorizirati i predstaviti “Black Mirror” iziskuje itekakav trud. Prva epizoda, iako olovnog humora, nije sadržavala taj transhumanizacijski motiv epizoda koje su slijedile. Futurološka društvena satira bila bi prikladan opis, no implicira zauzimanje i proklamiranje nekog šireg društvenog stava. Suvremene teme u, možemo pretpostaviti, bliskoj distopijskoj budućnosti. Elementi kritike tehnologije i modernih trivijalnih sadržaja su primjetni. Najsigurnije bilo bi poslužiti se riječima samog tvorca, Charliea Brookera koji je u intervjuu za Channel 4, na upit što stoji iza imena Black Mirror, izjavio kako: “… nakon što ugasimo računalo, televizor ili koji drugi gadget jedino što ostaje jest crni ekran u kojem možemo vidjeti vlastiti odraz.”

Božićni je specijal sve, samo ne dio poznatog božićnog diskursa (koliko puta možemo odgledati banalne trzavice unutar bijele aristokratske obitelji McCallistera koje završe patetičnom životnom poukom ili nemaštovito uvrštavanje Lindsey Lohan u formulu već ispranog Ebenezera Scroogea). Božić ovdje služi samo kao sentimentalna poluga koja podiže i onako pronicljivu priču.

Prstenasto strukturiranje narativa omogućilo je Brookeru da u ovu epizodu uvede više likova i priča koje mogu funkcionirati i kao zasebni društveni komentar, no opet su konzistentno povezane u cjelinu. U fokusu su fantastični Jon Hamm (Matt), poznatiji kao manipulativno-šarmantni Don Draper iz serije “Mad Men” i Rafe Spall (Joe) koji je tumačio uloge u filmovima Prometej i Shaun of the Dead. Njih dvojica se nalaze u snijegom okovanoj kolibi prepričavajući priče iz svog života koje se uglavnom vrte oko optičkih implantata (futuristički pandan Googleovih naočala) koji omogućavaju kontrolu percepcije stvarnosti. Mogućnosti koje “Z-eyes” tehnologija pruža iste su one koje su nam poznate s društvenih mreža (poruke, slikanje, označavanje, blokiranje). Daleko najstrašnija opcija jest blokiranje, kojoj likovi pribjegavaju prilično olako, a uzrokuje potpuno brisanje te osobe iz naše realnosti od koje ostaje samo pikselasta kontura ispunjena statikom i izmiješani glas. Brooker je kao i u prijašnjoj epizodi “The Entire History of You” provjereno spojio tehnološki napredak i međuljudske odnose, začinivši sve s prstohvatom kritike “online kulture”. Taj segment daje zastrašujuću vjerodostojnost i čini njegov zamišljeni svijet plauzibilnim.

U samom specijalu najprovokativnija priča bila bi ona o izvađenom implantatu. Naime, usadak koji se ugrađuje u čovjeka može poslužiti i kao memorijski prostor koji u sebe upije kompletnu svijest te osobe stvarajući svojevrsnu kopiju. Napose, kada usadak biva izvađen, pohranjena svijest sebe smatra živućim entitetom, ne znajući da je kopija. Polaže se u kućanski uređaj (jajoliki uređaj sa svjetlećom točkom na sredini, moguća sličnost s HAL-om 9000 – Kubrick hommage) te postaje kućni sluga originala, obavljajući poslove za njega. “Barbarstvo!” – uzvikne Joe. Matt pak objašnjava kako se radi o računalnom kodu, a ne stvarnoj osobi. U ovom momentu počinjemo u cijelosti shvaćati Brookerovu tehnološku paranoju. Hoće li stvarni čovjek nestati u bespućima Facebooka i je li tehnološko porobljavanje već započelo?

Lars von Trier rekao je “kako bi film trebao biti kao kamenčić u cipeli”. Charlie Brooker se toga drži, stvarajući priče koje nije lako istjerati iz glave. Sam je izjavio kako je preuzeo nacrt od serija poput “Twilight Zone” koje bi imale užasavajuće “twist” krajeve u kojima zadnja scena sadistički, najčešće psihološki, devastira lika oko kojeg smo gradili simpatije cijelu epizodu.

Uz dovitljiv scenarij priča gledatelja vrlo brzo involvira s minimalnim natruhama raspleta. Sterilni svijet Black Mirrora ne trudi se banalizirati kompleksne društvene probleme kako bi “uz dlaku” išao široj publici. Ako išta, hrabro produbi, čak i prenaglasi sve ono što se tiče odnosa čovjeka i tehnologije. Neprestano ponavljajući motiv Charliea Brookera jest ekstrapolacija znanih tehnoloških dostignuća u jednu zastrašujuće uvjerljivu domenu.