Ernest Cline: Igrač broj 1, retro osamdesete za nove generacije

Umetnite kovanicu (Insert Coin) pa krećemo!

„O ne, treba li nam zaista još jedan novi hollywoodski blockbuster temeljen na hit tinejdžerskom romanu?!“, siguran sam da je to reakcija mnogih fanova filmske spekulativne fikcije kad su vidjeli nabrijane najave za najnoviji film Stevena Spielberga. Je li vječiti dječak Steven konačno podjetinjio i vratio se u omiljene osamdesete? Dobar dio publike možda će posegnuti prvo za knjigom, ne želeći si spoilati i kvariti užitak priče potencijalno lošijom adaptacijom. I tako posegnuh i ja za knjiškim predloškom.

Roman „Igrač broj 1“ seže daleko u 2011. godinu, što je iz današnjeg aspekta davna prošlost prema brzini izbacivanja novih naslova današnje zabavne industrije. A znamo da danas i ljudi i industrija sve kraće pamte. Rijetko koji proizvod zabavne industrije postane evergren, o kojem god mediju pričali. Clineov roman je u svoje vrijeme postao instant hit. (Doduše, očito i nije bio toliko hit, jer se do nas nije osjetio zamah.) Prema legendi, koja leži na stranicama wikipedije, iste godine kad je Cline prodao prava za objavu romana, prodana su i prava za filmsku adaptaciju. A Cline je postavljen na kormilo kao scenarist. Negdje usput projektu se pridružio i slavni Steven Spielberg, nekadašnji vizionar i lider u filmskoj industriji snova. I tako sedam godina kasnije dolazimo do ključne točke uoči novog rađanja filmske adaptacije…

Iako je roman već u samom začetku bio zapažen i našao se na raznim listama bestsellera, sigurno ne mogu pogriješiti kad konstatiram da je u primarni fokus stigao tek nakon što je najavljeno da će biti ekraniziran i kad su se počeli prikazivati prvi foršpani. U zajedničkom projektu nova nakladnička kuća Vorto Palabra i Znanje uspjeli su izdati roman na hrvatskom jeziku mjesec, dva prije premijere filma. U trenutku objavljivanja ove recenzije film se već prikazuje u svim kinima diljem Hrvatske, tako da ćete odmah moći provjeriti što nudi. Nakon svog prvijenca Cline je izdao i roman „Armada“ 2015., a kao svoj sljedeći roman najavljuje nastavak Igrača broj 1.

No da ne duljim o stvarima koje nisu dio ovog knjiškog osvrta, i da zaokružim, roman je prava mala enciklopedija retro trivije, filmografije i gejminga osamdesetih godina prošlog stoljeća. Da čovjek jednostavno ne može povjerovati na koju razinu geek efekta je autor sve to digao. Objedinjuje realnosti koje su mokri snovi svakog nerda ili geeka koji je odrastao u osamdesetima. Zamislite jedan veliki univerzum posvećen samo osamdesetima, doba kad je stasala većina današnjih četrdesetgodišnjaka koji u sljedećoj dekadi prelaze svoj pedesetgodišnji prag. U tome vidim očitu nostalgiju za sjajnim godinama odrastanja. Roman sadrži tisuće očitih i manje očitih referenci na jedno specifično doba nevinosti kad su kinodvoranama i videokazetama harali vječiti klinci Steven Spielberg, George Lucas ili Robert Zemeckis iliti serijali Indiana Jones, Ratovi zvijezda ili Povratak u budućnost. Sjetimo se Gremlina, Istrebljivača, E.T.-ja, Montyja Pyhtona i Svetog grala i drugih filmskih hitova. Računalne RPG igre temeljene na igrama na ploči. Pen & paper  Dungeons and Dragons. Arkadne igre na automatima. Anime iz osamdesetih. Čim se spomenu takve stvari, odmah zatitra geekovska struna u nama. I stoga nije teško detektirati što kod ovog romana može privući čitatelja. Prema natpisima na netu, a i samoj bilješci o piscu, Ernest Cline živi poprilično geekovski, opsjednut dotičnim temama iz romana. Vozi DeLorean. 😉

Roman.

Godina je 2045. i Zemlja je na rubu sveopćeg kolapsa, no većina stanovništva skriva se unutar OASIS-a, najvećeg programa za virtualnu stvarnost. To je platforma za učenje, igranje, igranje uloga, kao i sve ostalo, a većini igrača ovaj svijet zapravo je stvarniji od stvarnog života. Taj svijet ultimativno je životno djelo njegovog tvorca Jamesa Hallidaya, velikog geeka koji je nenormalno opsjednut osamdesetima i svemu što se povezuje s njima. Halliday je prije svoje smrti unutar igre smjestio ultimativan lov na uskršnja jaja i onaj tko riješi sve zagonetke, osvoji ključeve i vrata, osvojit će skriveno jaje, i tako postati vlasnik OASIS-a. Koji je u međuvremenu postao najlukrativnija stvar na Zemlji! Lov je trajao cijelih 5 godina dok konačno mladi Wade Watts, odnosno njegov avatar Parzival nije pronašao i osvojio prvi ključ! Osim Parzivala, najperspektivniji jajolovci su njegovi kolege Art3mis, Aech, Shoto i Daito. Njihovi zakleti neprijatelj je multinacionalna kompanija IOI i njihov Oološki odjel jajolovaca Šestaša na čelu s Nolanom Sorrentom. Hoće li naši mladi pozitivci uspjeti nadmudriti masterminda igre i pobijediti horde IOI zaposlenika, koju su zapravo prljavi korporativni izdajnici čovječanstva?

OASIS je virtualna stvarnost kojoj stvarna osoba – korisnik  pristupa preko imerzijskog sučelja, služeći se haptičkim rukavicama i vizirom (ja to percipiram kao Ocullus rift), a kad se korisnik prijavi tamo ga predstavlja njegov avatar. Svaki korisnik ima zaštićene korisničke podatke, tako da ga je nemoguće spojiti sa stvarnom osobom. Nastanjuje ga tisuće i tisuće svjetova simulacija, od svjetova posvećenih isključivo edukaciji, igricama osamdesetih, pa do startrekovskog svemira, whedonversa pa čak i infantilnog svijeta Ewoksa. Avatari su koncipirani kao igrači iz RPG-ova koji se u PvP zonama ponašaju kao borbeni igrači s različiti razinama koje se dižu pomoću iskustvenih bodova, s inventarom koji može uključivati razna oružja, alatke ili jedinstvene artefakte.

Retro cyberpunk za geekove.

Jeste li čuli za video-igricu „Tempest“ rađenu 1980. za Atari? Arkadnu „Joust“ iz 1982. ili platformsku arkadicu „Black Tiger“ iz 1987.  godine? (Black Tiger je autoru romana osobno najbolja igra ever.) Vjerojatno jeste, ako se niste bavili drugim stvarima u tadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji. Ako ste i malo premladi za osamdesete, lako možete zaguglati internetom i shvatiti da ste sve to već negdje vidjeli i čuli, samo vam netko treba napomenuti da smjestite sve kockice na mjesto. Kako smo već i napomenuli na samom početku, u samom središtu romana su osamdesete, doba kad je fiktivni autor OASIS-a, James Halliday, bio tinejdžer, a nije niti dalekosežno reći da se zasigurno i sam autor romana sa sjetom sjeća tog doba odrastanja. Nije naodmet niti reći da je zadnjih godina prisutan i svojevrstan revival osamdesetih i devedesetih na velikom i malom ekranu. To je ujedno i svojevrsno utočište za srednjovječnu generaciju, doba nevinosti kojega se svi sa sjetom sjećaju. Svako malo svjedočimo povratku stare franšize ili remakea nekog blockbustera iz osamdesetih. Najbolji primjer za to je serija „Stranger things“, koja poput „Igrača broj 1“ sadrži ambijent i mnoštvo popkulturnih referenci iz osamdesetih. Igrač broj 1 zapravo je aluzija na natpis „Ready Player One“ u većini arkadnih igara kad se uključi prvi igrač.

Sam setting je relativno standardan za cyberpunk žanr, likovi žive u stvarnosti u svojevrsnoj distopiji, možda čak i na rubu Matrice, jer stvari polagano i jesu krenule u krivom smjeru. Možda potencijalna tema za nastavak romana?! Energetska je kriza, nestašica nafte, nekontrolirani rast slamova i nestašica životnog prostora, a multinacionalne kompanije žele zavladati svijetom. Većina ljudi živi na rubu velikih gradova koji tvore svojevrsne slamove budućnosti. Autor taj slam opisuje kao gomilu kamp prikolica naslaganih jedne na drugu koji čine ogroman multirazinski park prikolica. Stvarni svijet prepun je problema i većina stanovništva našla je rješenje za sve svoje probleme u virtualnoj okolini.

Iako su likovi relativno jednodimenzionalni, i pripadaju post-tinejdžerskoj populaciji, Cline upliće i romansu između dvoje glavnih likova, a i preispituju se i stvari poput prijateljstva i odanosti. Priču pratimo iz prvog lica, tako da sve opservacije i razmišljanja dobivamo iz perspektive lika Wadea Wattsa iz ranih dvadesetih godina. Pokraj svih zanimljivosti i uzbudljivih gejmerskih trenutaka koje pruža priča, Cline pruža dostatan minimum ljudske interakcije da likovi poprime ljudske dimenzije.

…

Želeći uživati u knjizi neinficiran vizualnim medijem tek nakon pročitane knjige bacio sam pogled na trailer i mogu reći film kao takav ne izgleda ništa spektakularnije nego je to izgledalo u mojoj čitalačkoj mašti. Kad razmišljam o razlikama u misli mi uvijek dođe jedan simpatični Internet meme koji prikazuje santu leda veliku poput onoga koji je potopio Titanic. Filmska adaptacija ponekad, zbog same specifičnosti medija, prikazuje najveći dio vanjštine, vanjski dio koji je vizualno najočitiji. Rijetki filmovi zarone duboko ispod površine gdje je zapravo veći dio sante leda; u predjele gdje prebiva fikcija tvorena na pisanoj riječi. Da. Uglavnom, Igrač je je nezaobilazno geekovsko štivo. Pročitajte, guštajte, a zatim skinite emulatore i zaigrajte ove stare video-igrice o kojima autor priča!

Od pisanja izgubih sva tri života koje imam, sejvanja nema, a artefakt tipa amulet u obliku ankha koji daje besmrtnost davno sam potrošio. Za Igrača broj 1 igra je gotova – GAME OVER!