Nemam usta, a moram vrištati: nadrealni i fantazmogorični svjetovi Harlana Ellisona

Edicija SF klasici Zagrebačke naklade iznjedrila je zasad nekoliko naslova, a uz nekoliko romana, čini je i jedna zbirka pripovijedaka. Naravno, u SF žanrovskoj literaturi može se birati gomila naslova iz širokog repertoara autora, posebice s polja kratke priče. Budući da je forma kratke priče dominirala u raznim SF časopisima tijekom prijašnjih desetljeća. Naravno, po meni je sasvim logičan izbor odabrati jednog od najpamtljivijih, najkontraverznijih pisaca znanstvene fantastike i ne baš previše objavljivanog u Hrvatskoj, poznatog po teškoj naravi i pričama specifičnog stila i tematike. Iako su recimo urednici časopisa Sirius izjavljivali kako im je Ellison omiljeni pisac, u tom uglednom časopisu izašlo je sveukupno desetak priča. Nekoliko najvažnijih poput – “Pokaj se, Harlekine!” – reče Tik-Tak čovjek, Zvijer koja je dozivala ljubav u srcu svijeta, kao i dvije kratke priče iz ove zbirke. A usporedimo li to s brojkom oko preko 1700 literarnih uradaka svih vrsta koje je Ellison tijekom života napisao, stvarno bismo mogli reći da Ellison i nije baš bio čitan ili objavljivan u Hrvatskoj.

Zbirka je u originalu izdana 1967. godine i nanovo izdana 1983., a sadrži priče izdane od 1958. do 1967. godine. Verzija iz ’83. dodala je samo Ellisonov novi uvodni komentar, no Ellison također navodi da je revidiran svaki redak ovog novog izdanja knjige. Zbirka nam uz izbor kratkih priča samog autora donosi i kraći (ili duži) autorski uvod u svaku od njih. Što je vrlo dobar uvid u psihu koja je izrodila priču koja slijedi nakon uvoda. Osim toga, zbirka sadrži i izrazito pozitivan uvod Theodora Sturgeona koji nam na svoj način približava Ellisonov lik i djelo. Ellison javno priznaje koliko mu je značila Sturgeonova potpora i pohvala za njegov daljnji rad.

Što reći o Ellisonu i njegovim pričama? One su energične, živopisne, spontane i žive. Pune gorčine, mržnje i strasti. Nekad naporne, promjenjive, nepredvidive, eksperimentalne čak. Tempo kojim Ellison piše je ubitačan, naracija koja teče odvija se bez prestanka, kao da bujica riječi izlazi iz autora u dahu. Objašnjenje za takvo stanje daje nam i Sturgeon u njegovom predgovoru kad spominje da Ellison nije vjerovao u droge, kaže da bi se mogao dignuti, prvo bi se trebao spustiti. A taj njegov energični stil, bez zastajkivanja doslovno i izgleda da mu adrenalin kola žilama dok stvara tijek priče. Autorov specifični izričaj čini i sam vokabular, konstrukcija rečenica i novotvorenica, te struktura pripovijedanja rijetko da je uvijek pravolinijska, posebno u novijim pričama. Počeci, zapleti i raspleti se ponekad razilaze, čitatelj može biti zavaran smjerom u kojem priča ide u svakom trenutku. Svaka od pripovijesti zahtijeva zdrav stupanj stalne koncentracije radi praćenja smotanih niti pripovijedanja, te da ne govorimo o dekripciji završetka ili same poante priče. One su specifične, i tako su jedino mogle biti napisane da ih je Ellison napisao.

Nije lako biti lik u svijetu Harlana Ellisona, sve su to tragični likovi, slomljeni i nepotpuni, puni gorčine i nesposobni da promjene ono nepromjenjivo. Bez milosti prolaze kroz priču, kroz njihove sudbine ocrtavaju se razni užasi, egzistencijalizma, usamljenosti, vječnog mučenja. Čak se i zagrobni život mora zaslužiti, što je vidljivo u priči Deluzija za koljača zmajeva. Što reći o sudbinama likova “Nemam usta”? Tragika u beskraj, ravna Prometejevoj kazni što je donio vatru ljudima. Samo što je Prometej na kraju spašen, a likovi bivaju osuđeni na vječito mučenje bez kraja. Autor unosi puno sebe i svog vlastitog identiteta u priče, što i sam priznaje da su mu pojedine priče katarzično iskustvo. Tek kad to izbaci iz sebe kroz narativno iskustvo, onda može nastaviti živjeti.

No, pogledajmo što dobroga ova zbirka sadrži:

#1 Nemam usta, a moram vrištati

Uvodna i najmarkantnija priča, čista znanstvena fantastika koja se širi u užasu egzistencijalizma u vječnost. Umjetna inteligencija poznata kao SAM u dalekoj je budućnosti osudila grupicu ljudi na vječite muke. Osuđuje ih na beskonačno trpljenje iz mržnje što su ga stvorili svjesnog, ali što ipak nije živ. Da se poslužimo slikovnim filmskim jezikom, nalazimo se u terminatorsko-skynetovskoj verziji apokalipse s Ellisonovim perfidnim ubacivanjem kršćanskog simboličkog imaginarija. Stvaranje umjetne inteligencije naposljetku je imalo za posljedicu uništenje čovječanstva. No sve je to u dalekoj prošlosti, a jedna žena i četvero muškaraca iz dana u dan bore se s torturom elektroničkog pseudoboga. Košmarni podzemni krajolik izmjenjuje se s košmarima uma koje ovih petoro prolazi. Pravi biblijski križni put. Svedeni na obične igračke koje muči, lomi i ponovo popravlja skoro pa svemogući stroj. Sve dok konačno situacija ne dosegne vrhunac…

Priča je inspirirana slikom Ellisonovog prijatelja Williama Rotslera, koja prikazuje običnu lutku bez usta. No sam naslov “Nemam usta, a moram vrištati” je izrazito zaintrigirao našeg autora. Naslov sasvim živopisno ocrtava bezizlaznost u koju Ellison stavlja svoje junake, a ta jezovita sputanost postaje još jezovitija u Ellisonovim rukama.

#2 Veliki Sam bio mi je prijatelj

Jedna od ranijih priča, strukturiranijih, kako bi to Sturgeon nazvao, napisana kao rukavice u lice salonskim liberalima. I autoru samom. Priča je to o svemirskom cirkusu i telepatima, koja se pretvara u tragediju i priču o drastičnim razlikama u kulturi. Johnny Lee i njegov najbolji prijatelj Veliki Sam svjedoče krvavom ritualu domorodaca na jednom od planeta Galaksije, svojevrsnom raju. No, Veliki Sam jedini priskače u pomoć žrtvi, što je veliko oskvrnuće u očima stanovnika Giulije II. Priča u zbirci s najmanje čudnom radnjom, atipična po Ellisonovim normama.

#3 Oči od praha

U savršenom svijetu ljepote ružnoća je nepoćudan element. U svijetu koji blista svojom vanjštinom, gdje je ljepota sve, “ružni” bračni par živi u izolaciji zajedno sa svojim sinom. Sinom tako nepoćudnim i stranim da ga se nije ni potrudilo nazvati, već ga se zove Osobom. No bezimeni sin posjeduje moćne oči od praha koje vide daleko i duboko – “Dvije duboko usukane rupe u kojima se kovitlalo sivilo. Sivilo najnesretnijih osjećaja i sivilo smrti. Oči koje su djelovale da vide neizmjerno duboko, ali nisu vidjele ništa. Ružne oči.” Takav neizmjerni grijeh, takav udarac u lice ljepote nije mogao proći nekažnjeno – ta ga stanovnici odluče pretvoriti u prekrasno remek-djelo u obliku božanske lomače koja će sve pročistiti. No to je bila velika pogreška, te oči od praha (kao ni vrisku ni zapomaganje, jelda) stanovnici nikada neće zaboraviti, kao da su poljuljale do temelja sve one sjajne tornjeve od zlata i blještave tvorevine.

#4 Svijet mita

Nekoliko svemirskih brodolomaca nasukalo se na zabačeni planet. Njih troje, dva muškarca i žena, i prirodna tvorevina od mrava s čudesnim sposobnostima. Pristojni Cornfeld, drski ljubavnik Rennert i žena Iris. Cornfeld prezire Rennerta jer je manipulativni napaljeni gad, i Iris jer voli i zadovoljava Rennerta iako je bezobrazan prema njoj, umjesto njega. Očito se prema Ellisonu u primitivnijem okruženju žena vraća u ono praiskonsko stanje ultimativne podređenosti i ovisnosti o jakom muškarcu. Kao što je bio slučaj i u naslovnoj priči.

Na tom planetu razbijaju se svi mitovi, mitovi i zablude nas o samome sebi, o ljudskoj dobroti, čistoći. Kad nas se svede na ono najelementarnije, našu prirodu, to je nešto što nećemo i ne možemo podnijeti. Mravi će pokazati ljudima što oni zapravo i jesu, i to će ih uništiti.

#5 Usamljenobolja

Prema riječima autora, priča koja ima najviše autobiografskog u sebi. Navodno je nastala tijekom samotnog razdoblja nakon razvoda s njegovom drugom ženom, kad je išao i ševio svaku ženu koja bi mu došla pod ruku. To svoje stanje pretočio je u riječi i priču, pretvorivši je u svojevrsno katarzično iskustvo. Naslovni lik Paul također prolazi razdoblje postrazvoda, te osim noćnih mora u kojima ubija Paula, prolazi kroz mnoge susrete sa ženskim likovima koje prima u svoj stan, a potom ih odbacuje iz raznih razloga. Kao da postoje dva Paula, jedan stvarni koji ne može podnijeti ovu situaciju i drugi,  Paul koji se nikad nije odvajao od njega. Kako Ellison to opisuje: “Bio je sam u sobi, njih dvoje: on sam i ta sva svjetlosmeđa prijetnja koja zuri, izraz njegova jada.” Depresivna priča, puna gorčine i mržnje, prema sebi, prema ženama…

#6 Deluzija za koljača zmajeva

Zabavna slatko-ironična priča koja šarmantno započinje, da bi se kasnije pretvorila u fantazmogoričnu mješavinu svega i svačega, od gusarenja u kaleidoskopskim bojama do kopulacije sa samim vragom. Naslovni lik priče je neugledni i po ničemu posebni uredski radnik Warren Glazer Griffin kojega na putu do posla slučajno zdrobi odbjegla kugla za rušenje. U tom trenutku počinje pustolovina njegovog života, u limbu, gdje ga se pretvara u izvanredni primjerak arijske rase, te mu se daje šansa da zasluži svoj zagrobni život. No raj treba zaslužiti, a pitanje je da li je Warren zaista sposoban za to.

#7 Lijepa lovatorica Maggie

Kako se vječiti luzer i nesretnik Kostner obogatio i istovremeno sreo ljubav svog života i svoju propast u jednom opsjednutom automatu za igre na sreću. U Las Vegasu i spekulativnoj fikciji sve je moguće.

….

“On je, na ovim stranicama i kamo god pošao, životan, nametljiv, grub, iritantan, urnebesan, nelogičan, nedosljedan, nepredvidiv i opako dobar pisac. Obratite pozornost na njega.”

Theodore Sturgeon o Ellisonu, i o ovoj zbirci.