Inverzija Science fiction and fantasy news website
Još je jedan SFeraKon iza nas. Umjesto da taksativno izdeklariramo brojna događanja, odlučili smo podijeliti osobni doživljaj nekolicine Inverzijinih suradnika uz popratnu veliku galeriju fotki. Evo kako je 37. Sferinu konvenciju doživjela članica udruge 3. Zmaj iz Rijeke i lanjska dobitnica nagrade SFERA Irena Hartmann:
Sferakon! Trideset i sedmi po redu, u svima nam već dobro poznatom prostoru FER-a. Znamo gdje su 4 glavne predavaonice, svjesni smo da postoji i ona neka peta tamo negdje visoko i daleko, igraonica i veličanstveni hodnik koji zove za trošenjem novca (na knjige, alkohol, knjige, hranu, knjige, geekovske điđamiđe i konovske reklamne proizvode, knjige, stripove… Jesam li spomenula knjige?) i točkica. Da, točkica. Tko još ne zna da cosplayerima treba davati točkice, vjerojatno nije ni bio na Sferakonu ili je nekim čudom zaobišao prekrasnu Zeldu, božicu groma (Thorica? Thora? Postoji li naziv za žensku verziju Thora? Žao mi je da nisam pitala cosplayericu koja je i kostimom i hodom veličanstveno prikazala dragog nam lika), Jayne (Kažu da netko nije prepoznao kapicu. Svetogrđe!) i hrpicu drugih koji su zaslužili ne samo točkice i nagrade nego i svu pozornost koju su dobili u tri dana konvencije.
Kažu da je bio i dobar program: naravno, prokušana tradicija Sferakonskog programa nije podbacila ni ove godine. Red predavanja, red škandala, red kvizova, red tlačenja za novi broj Biltena, isperi i ponovi. GOH-ica Kate Elliott je ispunila svoju ulogu dobro i fanovi su bili zadovoljni, kao i oni koji će to tek postati. Tradicionalna dodjela nagrada je bila u tradicionalno prekrcanoj prostoriji, iako mi se čini da najviše pljeskanja ipak nije bilo tamo nego u prostoriji do, par sati ranije, pljesak i još jedan i još jedan, s osjećajem. Da, Once More With Feeling, Buffy mjuzikl kojeg nam je prikazalo društvance okupljeno pod nazivom Bad Pun Productions, oduševilo je mnogobrojnu publiku. I ne vjerujte nikome ništa, vjerujte meni kad vam kažem da je Spike, ili Spajkica kako smo je zvali od milja, najlakše osvojila publiku. Malo ih je zafrkavao zvuk, malo trema, ali nema veze: publika je bila dobra, materijal divan i svi smo bili zadovoljni.
Što još reći, koju posluku porati? Ovaj Sferakon je bio poprište povijesnog trenutka kad je nagradom SFERA nagrađen i larp Astra, odnosno autorice istog. Bilo je tračeva, dobrodušnog zafrkavanja, obaveznog druženja ispred ulaza i sveprisutnih rasprava o programu, događanjima u fandomu, što se planira, što se događalo u ovih zadnjih par mjeseci otkako se nismo vidjeli.
Viđanje nekih ljudi iz raznih dijelova Hrvatske od-kona-do-kona je uvijek slatko-gorko iskustvo i kao takvo za sobom nosi jednu isto tako slatko-gorku posljedicu. Postkonovska, ili u ovom slučaju, postsferakonska depresija je već toliko raširen i poznat pojam sa tako učestalim simptomima i onim ne-želim-natrag-u-stvarni-svijet mentalitetom da si ne možemo pomoći i odbrojavati dane, tjedne ili mjesece do nekog sljedećeg kona na kojeg ćemo ići i vidjeti barem neke od tih ljudi, kao i upoznati nove geekove. A neki od nas se već i naviruju na prste, planiraju daleko unaprijed i pripremaju se za sljedeći Sferakon. Već se šuškaju ideje za cosplay i prijedlozi organizatorima za neko predavanje ili igru. I naravno, neizbježno tlačenje svih onih koji nisu bili na ovom Sferakonu, ili, ne dali bogovi, na ikojem Sferakonu ikad. Hajde, što se čeka? Pridružite nam se. Pa ćemo svi skupa zajedno postkonovsku depresiju tjerati s one tri čarobne riječi: vidimo se nagodinu!
* * *
Čini se da je postkonovska depresija zahvatila i mladog pisca iz Rijeke Gorana Gluščića. Goran piše dojmove o ovogodišnjem Sferakonu (rečenica autorova – op. DH):
Sada kada je Sferakon gotov opet je počela postkonovska depresija. To je mnogim ljudima dobro poznat osjećaj koji nam prezentira stvarnost u kojoj nema cosplaya, kvizova, igara, predavanja i najvažnije od svega, velikog broj kolega po geekdomu.
Trenutno smo u fazi da žudno čekamo sljedeću konvenciju i grizemo nokte jer dani jednostavno ne prolaze dovoljno brzo. Ali naravno, kako to inače biva, postkonovska depresija prvo će iščeznuti i baš kada smo se naučili na rutinu doći će sljedeća konvencija i, sukladno tome, sljedeća postkonovska depresija. I tako u krug. Taj je odnos možda malo sado-mazohistički nastrojen, ali je svejedno ona vrsta kojoj se uvijek rado vraćamo.
Sferakon je najveća i najpopularnija konvencija na našim prostorima što se jasno vidi brojem posjetitelja koji u Zagreb dolaze iz cijele Hrvatske. Šteta je što se ove godine CRŠ, hrvatski festival stripa, odvijao u istom vikendu jer bi tada vjerojatno broj posjetitelja bio još i veći.
No uzmimo ovo što imamo. Je li se ovogodišnji Sferakon isticao po nečemu? Pa… Vjerojatno nije, ali to nije nužno loša stvar.
Svi štandovi bili su točno tamo gdje su i inače, a čak su i knjige na njima većinski bile iste kao i prošle godine. Svaki stol tamo je gdje sam ga zapamtio od ranije, isti ljudi su iza pulta, određene udruge imaju uvijek iste kutove… Ovo mi je (tek) peti Sferakon, a već počinjem proživljavati lagani déjà vu svaki puta kada u to doba godine uđem u zgradu FER-a.
Ali, kao što sam rekao, nije to nužno loša stvar. Svejedno nakon svakog takvog događaja imamo godinu dana da ga se ponovno zaželimo. Onda je možda i bolje da sam doživljaj bude sličan onom prethodnom. Dio našeg fandoma ima svoj comfort zone i ne izgleda mi kao da će iz njega izaći tako skoro. A gledajući katastrofalni prošlogodišnji pokušaj promijene standarda na Opatijskoj konvenciji Liburnicon, možda bolje da se ne eksperimentira baš previše.
Hodnike FER-a su ukrašavali cosplayeri koji su ove godine, nimalo iznenađujuće, bili dosta tematski vezani uz superheroje. Naravno da nisu oni bili jedini te su se mogli vidjeti i likovi iz Star Warsa, Zelde, Star Treka i ostalog… Možda nije baš previše fer reći da su trekiji cosplayeri, uvijek mi je izgledalo kao da oni zaslužuju neku posebnu kategoriju, ali definitivno su dio čari takvih konvencija i bilo bi neobično ne ih vidjeti na njima.
Program je varirao i sigurno je svatko mogao vidjeti nešto. Tako se malo pričalo o znanosti, malo o literaturi i filmovima, o igrama, stripovima, poznatim franšizama, a najviše se pričalo o serijalu Dina koji je baš napunio pedeset godina, mada je bilo smiješno na programu vidjeti uzastopna predavanja ‘Dina i zašto je volimo’ i ‘Dina pola stoljeća kasnije: Mužnja mrtve krave’.
Nema što nema (to je ime ovogodišnje sferakonske zbirke koja se dijelila svim posjetiteljima, ali je istovremeno i dobar opis svega ostalog na konvenciji). Osim predavanja na repertoaru su bili i brojni kvizovi, igre i vrlo zabavna izvedba Buffy mjuzikla. U najgorem slučaju moglo se piti na šanku.
Ovogodišnja gošća bila je američka fantasy spisateljica Kate Elliott koja je potpisivala knjige, primala pitanja, davala odgovore i podučavala ljude kvalitetnom pisanju. Ja njezine radove osobno nisam čitao, ali žena je djelovala iznimno pristupačno i druželjubivo pa su njezini fanovi, i oni koji će to tek postati, sigurno bili zadovoljni njezinim dolaskom.
Najveći događaj Sferakona je pak dodjela nagrada (Sferice, Sfera i nagrade za maškaradu) na kojem velik broj ljudi trenira pljeskanje. Jako je lijepo vidjeti popunjenu dvoranu za vrijeme tog događaja koji promovira domaće pisce i umjetnike.
I tako… Teško je napisati kvalitetan tekst kojim se opisuje jedna takva konvencija jer nemoguće je posjetiti sve što ona nudi. Vjerujem da ne postoje dvije osobe koje su Sferakon proživjele na isti način. Pa kako onda na suvisao način opisati cijeli događaj?
Ako ovo čitate, a nikada niste bili tamo – preporučam da odete sljedeće godine i kreirate neko svoje posebno iskustvo. Ja sam probao to napraviti pet godina ranije i još uvijek sam tu. Još uvijek sam jednako entuzijastičan, usprkos određenim ponavljanjima. Svake godine dođem očekujući vidjeti nešto novo i svake godine se i vratim s barem malo drugačijim iskustvom.
Odlazak na konvencije je kao igra u pješčaniku. Svuda oko tebe brojne su mogućnosti, ali nećeš se zabaviti samo ako od svega toga ne napraviš baš ništa.
* * *
Neki na SferaKonu moraju i raditi. Evo kako konvencija izgleda ako se nalazite s one strane štanda, iz pera Ivane Vukelić:
Svaki kon je drugačiji i točka. Čak i za nas s one strane pulta, iako tamo vrijede nešto drugačija pravila. Relativno nepoznati ljudi stižu na štand po servisne informacije ili obaviti kupovinu, ali postoji i druga strana medalje. Poznata ekipa već sa vrata stiže sa svojim vrećicama, zbirkama, ruksacima i jaknama da im ih pospremimo da oni mogu čim lakše u nove konovske pobjede, kavice, predavanja… a tu su i nezaobilazna ćakulanja i odmaranja na štandu, te se nerijetko može naći i desetak ljudi u pozadini štanda kako raspravljaju o nekoj nezaobilaznoj temi te nastoje svaki svakom objasniti zašto je baš on ili ona u pravu. Ove godine možemo za temu kriviti samo sebe, jer netom odgledani novi nastavak Maxa nam nije dao mira i polemika oko starog i novog bila je sveprisutna sva tri dana konvencije. Naš je štand na SFeraKonu gotovo prvi na udaru i nekako se prirodno na njemu zaustaviti, što radi položaja, što radi neskromno dobrog društva 😉 što radi knjiga na istom i popratnog sadržaja koji je prijašnjih godina značio tortu, a ove se pretvorila u pivo i pinjatu. E sad, možda je priču trebalo otvoriti sa zmajem koji je bio zapravo okosnica radnje na našem štandu.
Ove godine Hangar 7 je reizdao knjigu Vanje Spirina Junačke zgode Junker’sa i Vailianta, a na spreadu naslovnice je pogađate zmaj. Kako svi vole zmajeve on je postao zvijezda štanda uz pomoć pinjate punjene slatkišima (iako još uvijek raspravljamo koliko je zapravo sličila na zmaja), do zmajskog piva koje se dijelilo našim vjernim kupcima. Za štandom smo imali i jednu vjernu repliku mača koji je naravno imao svrhu ubijanja zmaja, a taj zadatak je dopao počasnu gošću ovogodišnjeg SFeraKona Kate Elliott. Ona je unatoč svojoj simpatičnoj vanjštini pokazala zavidno rukovanje mačem, no čini nam se da je zaboravila da je ovo ipak replika pa je za ubijanje zmaja trebalo tri pokušaja (izgleda da je bio žilav). No budimo fer, treći put ga je dotukla toliko da je u jednom trenutku nastao tajac dok klinci nisu skužili slatkiše i bacili se na skupljanje istih brzinom munje. Osim što je ubijala zmaja i držala predavanja Kate se družila s nama i na samome štandu. Čini se da su joj se dopala naša izdanja, ili je jako pristojna, nešto od toga jest. Zanimalo ju je kako kao mali izdavač držimo glavu iznad vode, otkrila nam je da ne voli čudovišta, ali da je njezina kći fan pa smo joj stoga poklonili prigodnu majicu, na temu Aliena naravno. Koliko je Kate fantastična otkrili smo kada je i ona nama darovala svoj najnoviji naslov, “Court of Fives” koji još nije dostupan za kupovinu. Uglavnom mi smo postali fanovi, a da ste je upoznali vjerojatno bi se to dogodilo i vama, čitali fantasy ili ne.
Da ne ispadne da mi samo zarađujemo za štandom, moramo se pohvaliti i svojim šopingom. Već prvi dan pala su dva Aliena sa štanda Carte Magice, a onda su se zaredali naslovi knjiga i stripova. Pale su i naljepnice koje su bile ovogodišnja novost kona. Riječ je o komadima tkanine s fantastičnim designacijama koje vas odmah klasificiraju za lakše raspoznavanje na konu. I da mi smo svoje boje ponosno zalijepili na svoje akreditacije. Igrom slučaja kolegica nas je posljednji dan posjetila sa svojom prinovom kojem smo pribavili designaciju ‘Moj prvi SFeraKon’, tako da smo riješili i pitanje pomlatka. Misija obavljena do novog kona.
* * *
I na kraju osobni pogled Davorina Horaka:
Konovi dolaze i odlaze, ali svaki baci pred noge fanova barem nešto posebno. Na jednom se oduševite programom, na drugom gostom, treći bude dosadan, a već sljedeći nabijen stvarima da vam bude žao što se ne možete klonirati. Sa SferKonom je to još izražajnije jer je najmnogoljudniji, najstariji i s kojim nakon više od trideset proživljenih imam posebno emotivan odnos. Da, neke me stvari nerviraju, neke su mi super, oko nekih sam ravnodušan – sliči to odnosu u dugogodišnjem braku. Volimo se, možemo si reći što hoćemo i uzajamno se poštujemo.
Manjak književnih događanja po mome ukusu uglavnom nadoknađujem razgovorom s ljudima i prepucavanjem na tribini o stanju u domaćoj fantastici. I ove je godine, uz izostanak nekoliko inače glasnih aktera, okrugli stol prošao u tipičnom kreketanju. SF nam je ovakav i onakav, treba više ovoga manje onoga, piše se i ne piše se, objavljuje se, ne plaća se. Uglavnom se cvili iako žanru i nije toliko loše. Činjenica je da nas dobar dio već ima popriličan staž kako fanovski tako i profesionalno da smo skloni romantizirati neka prošla vremena i uzdizati ono iz davnine na razinu mitologije. Danas, a bogami kao i prije deset, dvadeset ili pedeset godina, 90 posto sf-a je bilo smeće. U datom trenutku uvijek postoji dobrih 10 posto samo je pitanje modernijeg alata kojim će se produkcija prosijavati. Svi ostali problemi koji danas muče pisce, nakladnike i publiku bili su prisutni i prije samo u drukčijem obliku. Na koji se način trebaju razriješavati – e tu svatko ima svoju ideju, ali kao i obično, zaključak je okruglog stola da nema zaključka i vidimo se dogodine.
SferaKon je pokazao da recentna domaća produkcija nije baš u lošem stanju. Zbirka koju dobije svaki posjetitelj zaslužila je naslov Nema što nema – na natječaj je stigla rekordna količina radova. Sfera je uz zbirku predstavila i novi broja časopisa za književnu fantastiku Ubiq i roman Ive Šakić Ristić na kojoj je rasprava otišla u zanimljivom smjeru. Jedan od urednika Ubiq bi malo više ‘ubi ga, razbi ga’ priča, a manje pretencioznog sf-a na što je dobio odgovor jedne od urednica zbirke da se toliko ovih godina od kada je zbirke na SferaKonu trudilo doći baš do literanog sf-a. I eto malo zabavnih trzavica, malo dobronamjernog nadvikivanja i konstatacija o (opet) stanju domaćeg, a potom i regionalnog žanra. Kako pišemo mi, kako naši susjedi, što bi se htjelo čitati i čega nam fali moglo se čuti čak i od publike. Uslijedila je onda jedna zajednička fotka (pronađite nas u galeriji), pa bjež svako na svoj dio kona.
Prošetao sam se potom kroz hodnike niz vrijeme. Društvena žila kucavica SferaKona jest dugačak hodnik načrčkan štandovima s knjigama, stripovima i u produžetku prema utrobi fakulteta svakojakim simpatičnim sitnicama, od kolekcionarskih ručno rađenih figura i svemirskih brodova, nakita i crteža do starih karata. Kroz godine se mijenjala ponuda, ali gotovo uvijek je SFeraKon bio mjesto gdje se predstavljalo novo, ali kupovalo i staro. Požalio mi se tako jedan stari Sferaš koji svake godine prodaje dio svoje bogate kolekcije da, majku mu, nemoš prodat Clarkea da se na glavu postaviš. Ali zato Algoritam može hrpu onoga čemu je cijena bila 10 kuna. Ipak, najbolje se tržilo na legendarnoj aukciji koja svake godine biva sve većom. Velika dvorana D1 je tako ovoga puta u nedjelju bila domaćinom najduljeg nadmetanja do sada. Dok je voditelj aukcije Aleksandar Žiljak izlicitirao sve što se za prodat donijelo, ostatak kona se već polako pospremao. Knjige su prešle iz ruku jednih u bibloteke drugih, ono što se prošle godine kupovalo ove se prodaje, a osmjeha nije nedostajalo.
Naravno, hodnik je neka vrsta sferakonske špice pa se tako moglo vidjeti raznih vitezova, vila, heroja, vojnika, junaka i čudovišta, odjevenih po posljednjoj galaktičkoj modi, uz šepurenju u želji da osvoje prestižnu konovsku nagradu za najbolji cosplay.
S gošćom, američkom autoricom Kate Elliott uspio sam kratko popričati, ali mi se ipak urezalo u pamćenje njeno vitlanje teškim mačem i rasuranje jadnog pinjata zmaja. Vještim pokretom iz druge ruke, Kate je rasporila crveno buljooko čudovište iz kojega su na opće oduševljenje klinacaizletjeli slatkiši.
Provirio sam glavom u još nekoliko instanci programa i rijetko je koja dvorana bila prazna. Zadržao sam se malo dulje na Bočkoteci, dovoljno da uočim grešku u odgovoru na jedno pitanje. Molim autore pitanja za malo više koncentracije dogodine.
I na kraju, iako mi je 37. SFeraKon bio isti kao i prethodnih deset, bio je dovoljno različit, dovoljno zabavan da bi mi bilo jako žao da sam ga propustio. Jer dolazim prvenstveno zbog ljudi od kojih većinu smatram prijateljima.
[nggallery id=8]
