Inverzija Science fiction and fantasy news website
Nakon iznimno velikog uspjeha videoigara Street Fightera i Street Fightera II, Mortal Kombat je 1992. godine prekopirao recept arkadne makljaže između dvoje likova na ekranu, ali je dodao svoj poseban začin – ultranasilni, pretjerano eksplicitni prikaz tučnjave. On je bio presudan za planetarni uspjeh igre. Osobito pamtljivi su takozvani fatality potezi kada vam igra daje priliku da već poraženog protivnika dovršite kombinacijom tipki koja generira nešto poput vađenja kralježnice, paljenja, raspadanja tijela na komade i sl. Ne treba previše isticati kako je svijet bio zaluđen ovakvim pomicanjem granica.
Pretakanje videoigara na filmsko platno do sada je uglavnom bilo popraćeno negativnim kritikama i negativnim reakcijama publike. Iako se povremeno pronašao kakav zabavan film (Rampage iz 2008.), uglavnom se radilo o nekvalitetnim i površnim sadržajima koji su vrlo brzo zaboravljeni, a nerijetko i o toliko lošim filmovima da su služili kao ogledni primjerci kako zabrljati sve što se zabrljati da (Bloodrayne iz 2005., Postal iz 2007.). Stvorio se svojevrsni mit o tome kako je nemoguće pretvoriti videoigru u film s dovoljno smisla, supstance i težine te sve do danas praktički ne postoji iznadprosječan film s predloškom videoigre. U budućnosti se nazire nekoliko naslova sa zvučnim glumačkim i redateljskim imenima koji inspiraciju crpe iz priznatih igara kao što su Uncharted, Just Cause itd.
Ranije iteracije filmova Mortal Kombat uglavnom nisu uradci koji se mogu pohvaliti nekim kvalitetama. Prvi takav film, onaj iz 1995. u režiji Paula W. S. Andersona je bio donekle zabavan. Mortal Kombat Annihilation iz 1997. godine abominacija je koja je grozomorno odglumljena, režirana i napisana, a efekti su bili komični čak i za ono vrijeme. Iako franšiza počiva na ne pretjerano ozbiljnim načelima, distinkcija između onoga što bi publika barem donekle prihvatila kao zabavno-bedast sadržaj i onoga što bi odbacila kao bedasto-loš sadržaj morala bi biti jasna. Ovaj najnoviji film na tragu je pravog omjera samosvjesnosti svojih korijena, ali i potražnje fanova za enormnom količinom inventivnog nasilja na ekranu.
Nimalo originalan zaplet resetira priču na tvorničke postavke. Upoznajemo se sa širokom lepezom likova od kojih je onaj vodeći, Cole Young (Lewis Tan) – MMA borac koji je svoje najbolje dane ostavio daleko iza sebe i koji zarađuje boreći se po polulegalnim okupljanjima. On je ujedno i jedini lik u filmu kojeg nikada prije nismo imali prilike vidjeti u nekoj od igara. Ubojica iz Outworlda – drugog, rivalskog svijeta naspram našeg Earthrealma, koji sebe naziva Sub-Zero (Joe Taslim), dolazi eliminirati Younga i njegovu obitelj. U pomoć pristiže vojni veteran Jax (Mehcad Brooks) koji spašava obitelj Young, ali ostaje u borbi 1 na 1 protiv višestruko moćnijeg protivnika. Sonya Blade (Jessica McNamee) dočekuje Colea i odvodi ga u svoje sklonište. Objašnjava mu sve što zna o smrtonosnoj bitci i vanzemaljskim ubojicama koje im prijete. Madež koji Cole ima od rođenja u obliku Mortal Kombat simbola znači da je odabran kao jedan od branitelja Earthrealma/Zemlje u smrtonosnom turniru u kojem imaju još samo jednu šansu pobijediti.
Prolog filma je ugodno iznenađenje i iako ostatak priče nije bio kvalitativno na toj razini, barem smo dobili uvid u potencijal možebitnih nastavaka. Nekoliko stotina godina prije događaja s Coleom Youngom i njegovom obitelji, Hanzo Hasashi (Hiroyuki Sanada) smatra se najvećim ninja ratnikom, a njegovu lozu dolazi zatrti ubojica Bi-Han koji će kasnije postati Sub-Zero. Sama pojava Hiroyukija Sanade, odličnog glumca i legende azijske kinematografije, diže ovaj film za barem jedno koplje više. Prvotno sam mislio da se radi o cameo ulozi, ali Sanada i njegov lik imaju odjeka i kasnije u filmu. Bi-Han uspijeva u smaknuću cijele obitelj Hasashi, ali prije dolaska ubojice majka sakriva najmanju kćerku radi koje će Hasashi loza ipak uspijeti opstati.
U samoj koreografiji borilačkih scena manjkavosti su evidentne u vidu prekomjernih rezova koji otežavaju praćenje fluidnosti borbe i poteza. U elementu nasilja Mortal Kombat nikada nije razočarao pa je i ovoga puta zapanjujuća inventivnost svekolikih smaknuća na ekranu – od prepolavljanja protivnika oštrim šeširom, preko vađenja srca živom liku do smrskavanja protivnikovih zaleđenih ruku. Unatoč tome, nedostajalo je osjeta težine pri svakom udarcu, padu, lomu i rezu. Mjesta za napredak u ovim elementima je napretek. Zbog ovakvih sam nedostataka u trenucima najžešćih obračuna na ekranu povremeno osjećao nezainteresiranost i zamor. Dobro poznata glazbena tema Mortal Kombat serijala modificirana je do jedva prepoznatljive razine, ali je solidno upotpunila pozadinu najvažnijih događanja u filmu.
Iako gluma nije na pretjerano visokoj razini, odnosno povremeno se može reći da je i izrazito loša, glumci su uglavnom prikladno odabrani s obzirom na svoje fizičke karakteristike. Među njima prednjači Kano kojeg je Josh Lawson utjelovio uz pregršt neprimjerenih doskočica i komičnih poteza. U ekipi negativaca koju predvodi Outworldov jedač duša i mračni čarobnjak Shang Tsung (Chin Han) nalaze se još i četveroruki princ Goro (Angus Sampson), general Reiko (Nathan Jones, bivši profesionalni hrvač tj. kečer), Kanov bivši partner Kabal (Damon Herriman), oštrozuba mutantica Mileena (Sisi Stringer) i vampirica Nitara (Mel Jarnson). Svi oni dobiju barem minimalnu priliku pokazati svoje specijalnosti i moći koje su ranije osmišljene u videoigrama MK serijala.
Dugometražni prvijenac redatelja Simona McQuoida će mu najvjerojatnije omogućiti režiranje jednog od nastavaka. Njegovi prijašnji angažmani sačinjavali su isključivo reklamne filmiće, a tranzicija u dugometražne filmske vode još uvijek djeluje nedorečeno. Bolji narativni odabiri, uz jasnije izrežirane borbene sekvence, mogli su sazdati nešto što će kroz vrijeme postati priznati uradak B produkcije. Najbolji primjerci onoga na što se ovaj film trebao ugledati su Piranha 3D (2010.), Brawl in a Cell Block 99 (2017.) ili Raid (2018.). Na žalost, bojim se da ćemo ovogodišnje izdanje Mortal Kombata brzo zaboraviti, ali nazire se dovoljno dobrih stvari da možemo u nekom od idućih nastavaka očekivati napredak.
