„Smrt u slobodnoj prodaji.“
Kako ono ide vic? Taj, taj i taj uđu u bar? Tako nekako započinje i ova priča. Jedan bar, jedna detektivka, nekoliko stalnih čudaka, dobričina za šankom i jedna prelijepa pridošlica kao katalizator budućih događaja.
„Nokturno za krpelja“ posljednji je objavljeni roman nedavno preminule autorice Milene Benini i zaista je zabavno štivo. Već i samim pogledom na naslovnicu jasno nam je da nije riječ o romanu koji sam sebe shvaća pretjerano ozbiljno, ali zato ime autorice garantira kvalitetu ovog žanrovskog djela.
Centralni zaplet knjige okreće se oko vampira. Pobogu, nisu li vampiri već pomalo izašli iz mode? Nije li o vampirima već sve rečeno? Nije li vrijeme da ih pustimo na miru i posvetimo se nekim drugim mitološkim inspiracijama?
Benini je na to slatko odmahnula glavom i uz tajanstveni smiješak rekla “A-a!”. Jer možda se, uz tek naprstak mašte, o vampirima još ponešto može napisati.
Glavna junakinja ove priče nije vampirica, jer ipak je ovo detektivski roman. Ona je privatna detektivka u nekoj bližoj/daljoj budućnosti u kojoj su, zbog spleta ekoloških katastrofa, vampiri bili prisiljeni izaći iz anonimnosti u kojoj su uživali tisućljećima. Kad veliki porast malignih bolesti ugrozi njihov jedini izvor hrane, vampiri shvaćaju da njihov odnos s ljudima mora postati javan i mora postati simbiotski.
Privatna detektivka Viv i nema neko mišljenje o vampirima, kako ih ona voli “od milja” zvati – krpeljima. Nemalo se iznenadi kada se u njezinom uredu pojavi drevni krpelj koji ju želi angažirati. Viv nema izbora, prihvaća zadatak, i tu krene vratolomna igra u kojoj su smrtnici tek pijuni u igri koja traje već stoljećima.
Benini je opet stvorila svijet koji savršeno funkcionira unutar svojih jasno postavljenih okvira. Sve ima svoje zašto i zato, i teško je odoljeti LARP-ovskoj zaigranosti koju Benini s lakoćom unosi u svoje kreacije. Klišeje vješto izbjegava, a tropove koristi mudro, svrhovito, zaigrano i s notom subverzije.
U romanu „Nokturno za krpelja“ Benini se pozabavila i s nekoliko neodoljivih misaonih projekata uz manje ili više suptilne komentare o kojekakvim temama, od kojih su neke od najzanimljivijih one o kreativnosti, originalnosti, (ne)jednakosti, književnosti i predrasudama.
“… i loša kreativnost je kreativnost.”
Knjigu sam završila u jednom “sijedu”, i to s ogromnim cerekom na licu. Pojedina Milenina rješenja grohotom su me nasmijala, ne nužno toliko zbog humora koliko zbog onog “I see what you did there!” trenutaka koji su tako zadovoljavajući za čitateljicu kao što sam ja.
„Bez ikakve kreativnosti praktički ne možeš živjeti: svakog dana se moraš obući, moraš odabrati kojim putem ćeš ići, moraš riješiti stotine problema za koje ti je neophodna neka vrsta kreativnosti. Ali vampiri… svemu prilaze pravocrtno. Probleme rješavaju onako kako su ih uvijek rješavali. Nemaju novih ideja.“
Ipak, kad je smijeh posustao i kad se um primirio, ostalo mi je jedno pitanje… postoji li cijena koju ipak ne bismo trebali biti spremni platiti? I najskromnija kreativnost ono je što nas pokreće. No vrijedi li vječnost ako ona uključuje život koji ne sadrži Stvaranje?
Hvala ti, Milena. Zaista ćeš nedostajati.