Mike Flanagan – novi majstor horora

Ovo su desetljeće sasvim sigurno, što se tiče filmskog horora obilježili uradci američkog redatelja Mikea Flanagana, koji je od 2011. do danas zaredao niz zanimljivih djela a i poneki hit, uključujući i ovogodišnju, vrlo hvaljenu (kako među kritičarima tako i među gledateljima) Netflixovu seriju The Haunting Of Hill House.

The Haunting Of Hill House je vrhunski primjer što horor može kad hoće i kad ga se uhvati znalac, odlično ispreplićući zanimljivu i napetu obiteljsku dramu s jednako napetim otkrivanjem što se ustvari dogodilo te noći kad je obitelj Crain u panici pobjegla iz stare vile u kojoj su se bili privremeno nastanili. Iako s (jednako kvalitetnim) književnim predloškom Shirley Jackson dijeli tek osnovnu premisu i imena nekih likova, Flanaganov je uradak, tvrde mnogi obožavatelji, vjerno uhvatio duh jeze kojom je Jackson tako vješto baratala.

Netflixov “ne ograničavamo vas brojem epizoda ni trajanjem svake pojedine” pristup često zna naštetiti seriji (kao kad primjerice serija radnju rastegne na dvostruko više epizoda nego je ta radnja ustvari sposobna podržati – gledam u vas, Netflixove Marvel serije), no u ovom je slučaju sloboda odlično išla na ruku tvorcima, dopustivši gledateljima kako vremena da se s svakim od protagonista dobro upoznaju tako i da se tajanstvenost i napetost polako grade u pozadini da bi se sve iznimno zadovoljavajuće prvo ispreplelo pa zatim rasplelo baš kad i koliko treba.

Ako netko tko voli film i tv horore do studenog 2018. još nije bio čuo za Flanagana, The Haunting Of Hill House mu ga je vrlo vjerojatno, što se kaže, stavio na “bacit ću oko” popis. Što je, smatram, jako dobra stvar jer Flanagan ima što za ponuditi ljubiteljima horora koje zanima nešto više od iznutrica i neprekidnog vrištanja.

Ono što Flanagana kao pripovjedača u jednakoj mjeri zanima su naravno izazivanje jeze i užasa kod gledatelja, ali i obitelji i odnosi u njima. Bilo da se radi o međusobnim odnosima supružnika ili braće i sestara ili roditelja i djece, Flanagan u većinu svojih djela vješto ukomponira složene odnose likova koji pridonose samoj srži gledateljskog iskustva – svjestan da je jeza puno veća ako nam je zaista stalo do likova ili ih barem doživljavamo kao osobe a ne kartonske izresci s imenima koji su tu tek kako bi ružno umrli jedan po jedan.

Disfunkcionalno je riječ koja se možda i prečesto koristi u sinopsisima i pitchevima ali rijetko kad njeno korištenje bude opravdano: fiktivne “disfunkcionalne obitelji” često ispadnu samo hrpa kretena i šupaka koji ne vole ni sebe a kamoli jedni druge i tu ćemo stati. No Flanaganovi likovi imaju svoje zašto i kako kad se radi o disfunkciji. Ponekad je to izravno vezano uz hororični element radnje, kao u The Haunting of Hill House i Oculus a ponekad je samo dio (tužne) svakodnevnice, kao u Absentiji i Before I Wake, gdje su problemi likova nevezani uz nadnaravno – barem u početku, iako tijekom radnje to znaju postati.

U redu, kažete, kažeš da zna što radi kad su u pitanju obiteljske drame, ali kakav je Flanagan kao redatelj *horora*? Jednom riječu: dobar. Osobno uvijek posegnem za jump scareom kao jednim od mjerila kvalitete horora. Svjestan da su jump scareovi većinom jeftini potez kojim se nedostatak filmaške maštovitosti i vještine želi zamaskirati naglim i brzim cimanjem gledatelja. Flanagan u svakom svojem filmu pokazuje da zna da su atmosfera i napetost mjesta na kojima se stvar za većinu gledatelja lomi, da li u korist ili protiv djela i autora. Kad Flanagan i posegne za jump scareom on pokazuje da dobro zna čemu služi te ga dodaje kao vješti kuhar začin ili sastojak oštrog, snažnog okusa i mirisa: taman koliko je potrebno da vas zaskoči kad treba i pridoda sveukupnom dojmu umjesto da vas izbaci iz uživljenosti (što česti i reda radi ubačeni jump scareovi hoće učiniti).

Tu su naravno i napetost i neizvjesnost – što će reći čačkanje po živcima gledatelja – čemu je Flanagan također vičan i za što će uvijek naći vremena, a voli i ispreplitati sadašnjost i prošlost, koristeći paralelene radnje kao kontrapunkte jednu drugoj, za što su Oculus i određene epizode The Haunting Of Hill House najbolji primjeri.

Stvari koje se odvijaju u pozadini scene a kojih likovi nisu svjesni no gledatelji jesu; kamera koja se polako kreće scenom i sasvim nam usputno pruža pogled na nešto ili nekog tko ne bi smio biti tamo – to su stvari koje Flanagan voli i s kojima vrlo vješto rukuje, od ubojice koji uhodi gluhonijemu protagonisticu u Hush do duhova u The Haunting Of Hill House. Također se ne libi ni pokazati nešto neobično ili strašno i to sasvim jasno, u sredini kadra. Čemu iskakanje iza ugla kad se jeza može sasvim dobro i učinkovito postići nečim što je tu, pred vama, mirno stoji ili se ležerno kreće – gotovo kao da zna da nemate kamo. A ni prijelazi iz neobičnog no naizgled lijepog u jezivo mu nisu strani – svatko tko je gledao Before I Wake znat će na što mislim kad spomenem leptire i svjetla.

Nije da su svi njegovi uradci jednako dobri, naravno. Filmaštvo je skupni poduhvat koji na bilo kojem od svojih sto različitih koraka može poći po krivu, a ponekad, naravno nešto što se u glavi ili na papiru činilo kao super ideja ispadne… ne baš takvo. Before I Wake mi je osobno možda i najbolji primjer u kontekstu Flanaganova rada; film u kojem su svi klasični Flanaganovi elementi tu u nekom obliku, od bračnog para koji se pokušava nositi s gubitkom djeteta do nadnaravne pojave koja im se polako ali neumoljivo uvlači u život ali također je to i film u kojem se sve to nekako nije stopilo u zadovoljavajuću cjelinu i gdje prečesto imate dojam da bi *trebalo* funkcionirati ali ne ide pa ne ide.

No, što sve nudi Flanaganova filmografija? Pa, možda želite započeti kao ja, s njegovim nezavisno produciranim hororom Absentia – podosta sumornom pričom o trudnici koja se nosi s nestankom muža i sestrom narkomankom, te tunelom u kojem joj se povremeno priviđaju stvari. Ipak, preporučit ću uvijek Oculus kao uvod u Flanaganov rad: vješto isprepletene paralelne radnje u prošlosti i sadašnjosti prate dvije generacije iste obitelji koje se nose s, a recimo “problemima” koje izaziva antikno zrcalo. Uz pregršt dobre jeze film nudi i odlične izvedbe Karen Gillan i Katee Sackhoff, za obje definitivno netipične uloge ako ih pamtite po onima u serijama Doctor Who i Battlestar Galactica.

Da Flanagan može uzeti tuđi, hajdemo reći osrednji rad i napraviti s njim nešto dobro pokazuje Ouija: Origin of Evil, o lažnoj vidovnjakinji koja dođe u posjed pravog nadnaravnog predmeta. Prednastavak je to filma Ouija i jedan od slučajeva gdje se prednastavak slobodno može gledati prvi i jedini.

Tu je i već spomenuti Before I Wake, koji mogu preporučiti ako ništa drugo a barem kao još jedan dokaz da je Thomas Jane jedan od onih glumaca koji i u osrednjem djelu daju jako dobru izvedbu (zašto Jane nema veću, bolju karijeru je pitanje koje me muči već godinama) a i Kate Bosworth je ponovno pokazala da može iznijeti dramsku ulogu.

Tu su zatim Hush, Gerald’s Game i The Haunting Of Hill House, naizgled možda neobično grupiran trojac ali ustvari odlični primjeri da Flangan jednako vješto barata i minimalnom i povećom glumačkom postavom te jednako dobro iskorištava kako malu, skučenu lokaciju (kuća u šumi, spavaća soba ili pogrebni dom) tako i golemu staru vilu.

Sljedeći Flanaganov projekt trebao bi biti adaptacija Stephen Kingova romana Doctor Sleep, a njegovo rukovanje Kingovim predloškom u adaptaciji Gerald’s Game pokazuje da je – što u prošlosti vrlo često baš i nije bio slučaj s adaptacijama Kingovih djela – roman u jako dobrim rukama. A iako je priču The Haunting Of Hill House završio i zaokružio, osobno se nadam da se to neće ispostaviti prvim i jedinim Flanaganovim izletom u serijske vode, formatu u kojem se, što se mene tiče, jednako dobro snašao kao i u filmu.