Lomljenje vjetra – recenzija romana

Edo Popović ne slovi kao pisac spekulativne fikcije i mnogi su se iznenadili kada se njegova knjiga, kratka za fanove koji su navikli na žanrovske romane epskih proporcija, našla u utrci za nagradu Sfera. Element koji ovo djelo smješta u okvire fantastičnog je distopijska vizija svijeta u neposrednoj budućnosti, sa posebnim fokusom na Hrvatsku u kojoj je većina radnje i smještena. Fabula knjige je nelinearna, servirana u slijedovima faseta raznih vremenskih razdoblja, likova i kronologija koje se postupno sklapaju u smislenu cjelinu. Smislenu, koliko god to na kraju žvot dopušta jer, iako je cijeli roman svojevrsna potraga za smislom, on nama i likovima na koncu izmiče, što u stvari i nije spojler jer je autor besciljnost potrage navijestio prvim odlomkom teksta iza naslova: „Riječi ne mogu doprijeti do pravog značenja onog što imenuju. Riječi su nestvarne. Ono što se njima izriče, također.“ Kao i svi tekstovi koji ne spadaju u new-age a bave se pitanjima smisla, i ovo je obrubljeno finom čipkom sarkazma i gorčine, često koketira s nihilizmom i ne preza od apsoluta – života i smrti, svjetla i tame – da lakše razazna gdje se nalazi ta fina linija razgraničenja između smisla i besmisla.

Stil pisanja je formiran, iskustvo  i talent pisca i čovjeka koji stoji iza njega neupitno. Knjigu je užitak čitati zbog lijepog jezika, brojnih referenci, lakoće sa kojom se prelazi sa scene na scenu, zbog u tekst ubačenog autorovog filozofskog rezoniranja, sagledanja problematika koje nas muče u modernom društvu. Međutim, čak i opisi budućeg društvenog i geopolitičkog uređenja djeluju više kao kritika i zlopropočko predviđanje putanje kojom smo već danas krenuli, nego kao znanstveno-fantastična spekulacija i konstruktivno igranje idejama.Međutim, valja istaknuti da je u knjizi predstavljena zanimljiva alternativa kapitalističkoj utrci po pokretnoj traci i dehumaniziranju vrijednosti u obliku pasivnog otpora u vidu nesudjelovanja u igri po pravilima koja su krojili oni koji njome profitiraju. Izaći iz sustava – ideja je ne toliko različita onoj u npr. Matrixu – samo što se ovdje ne odnosi na toliko radikalnu promjenu paradigme.

Generalna atmosfera knjige je ona tjeskobe, negativnosti, pesimizma, sa oštrom, slikovitom i neoriginalnom kritikom kapitalizma, crkve, rata i (po)ratnog profiterstva, rasne/vjerske/etničke netrpeljivosti, srozavanja ljudskog bića. Ovo je proanarhistička, agresivna proza koja stoji na tvrdoglavo jednostranom gledištu da kapitalizam, udobnost, ‘civilizacija’ od ljudi čini neljude, samožive, proždrljive, nezasitne, bešćutne licemjere. Toj je tezi suprotstavljena antiteza rebela u liku Vrtlara, koji sebi daje božansku ius vitae ac necis nad ‘neljudima’ i koji staje van njihovih zakona (i doslovce, van Zida) da bi prevagnuo klatno pravde na stranu potlačenih, obespravljenih, osiromašenih. Centralni lik, Vanča, preobražava se u sintezu dviju suprotstavljenih, karikaturnih, ideja i kreće putem moderacije kojeg tek mora utabati. Vrhunac zapleta radnje je u isto vrijeme i njezin antiklimaks, katarza ne dolazi sa krajem knjige ali je pomirenje sa svijetom i otpuštanje prošlosti nagovješteno svjetlo na kraju tunela. Obzirom da sama knjiga, osim lijepog stila, zanimljivih filozofskih crtica i inteligentne  ali samo-evidentne kritike, i nema neki zaplet, stječe se dojam da je u njoj filozofiranje samo sebi svrhom, futuristički krajobraz tek kulisa uz pomoć koje su iznesene autorove ideje i stajališta, a fabula je u drugom ili čak trećem planu.

Naslov knjige: LOMLJENJE VJETRA
Autor: EDO POPOVIĆ
Godina izdanja: 2011.
Nakladnik: OceanMore
Uvez: meki
Broj stranica: 124
Jezik originala: hrvatski