Loki: dobar početak, neizvjestan završetak

Loki je daleko najambicioznija Marvelova TV serija. Dok su WandaVision i Falcon and the Winter Soldier bile više-manje zaokružene cjeline, Loki je kamen temeljac nove velike priče koju ćemo sljedećih godina pratiti kroz Marvelove filmove.

Upravo je to najveća mana ove serije. Ali krenimo redom.

Britanski je glumac Tom Hiddleston od samog početka fantastično utjelovio Lokija. Kroz Marvelove se filmove njegov Loki profilirao kao sadistički negativac, karizmatični lažljivac, komični predah i tragični anti-junak. Bilo je zabavno gledati razliku između toga kako Loki doživljava samog sebe („Glorious purpose!“) i kako ga doživljavaju drugi („Puny god.“). Podjednako je zadovoljavajuće bilo gledati razvoj odnosa između Lokija i njegovog polubrata Thora (Chris Hemsworth), zbog čega je Lokijeva smrt na početku filma Avengers: Infinity War bila toliko tragična.

No, u stripovima nitko ne umire zauvijek. Avengers: Endgame pružio je priliku ranijoj verziji Lokija da izbjegne svoju smrt putovanjem kroz vrijeme. U tom trenutku počinje radnja ove serije, jer Lokija doslovce par sekundi kasnije uhapse pripadnici organizacije Temporal Variance Authority. Loki dolazi na obradu kod Agenta Mobiusa (Owen Wilson – The Life Aquatic with Steve Zissou) koji ima lukavi plan: umjesto da dezintegrira Lokija, on želi njegovu pomoć kako bi TVA uhvatila kriminalca koji sistematski sabotira njihove operacije. I tako počinje Lokijeva velika pustolovina kroz prostor, vrijeme, krajeve svjetova i birokratske zavrzlame.

Teško da me išta toliko zabavilo u Marvelovom filmskom svemiru kao TVA. Satirični koncept birokratizirane organizacije koja se bavi nepojmljivo fantastičnim problemima nije nov. Još 1990ih su ljudi na internetu izmišljali teorije o vladinoj organizaciji iz filma Raiders of the Lost Ark koja skladišti moćne artefakte. S vremenom je ovaj internet štos inspirirao RPG knjige poput GURPS Warehouse 23, Syfyjevu seriju Warehouse 13, internet stranicu SCP Foundation i kompjutersku igru Control. Smještena negdje onkraj svemira, TVA je retro-futuristički muzej brutalističke arhitekture i zastarjele tehnologije u maniri filma Brazil Terryja Gilliama. Ovaj je štih organizacije u divnom kontrastu s njezinom misijom nadzora cjelokupne povijesti svemira.

Loki je pritom i Marvelova verzija britanske serije Doctor Who u kojoj karizmatični vanzemaljac s engleskim naglaskom putuje svemirom rješavajući (i izazivajući) probleme. Ovo nije kritika. Ako išta, ova odluka pokazuje kako se u Marvelu ne boje krasti od najboljih.

Muzika u Marvelovim filmovima obično mi nije pretjerano pamtljiva. U pitanju je bombastična orkestralna glazba kakvu čujemo u većini visokobudžetnih holivudskih filmova. Loki je rijetka iznimka. Skladateljica Natalie Holt skladala je dramatičnu, jednostavnu, pamtljivu temu koja istodobno imitira zvuk satova i mračne tonove operne tragedije. Soundtrack naveliko koristi teremin – savršeni retro-futuristički instrument za retro-futurističku SF seriju. U petoj se epizodi kroz muziku u jednom trenutku provlači muzički motiv iz Kasa Valkira Richarda Wagnera. Znat ćete kad ga čujete jer je savršeno upotrijebljen u sceni s legendarnim Richardom E. Grantom (Bram Stoker’s Dracula).

Kad smo kod glumaca, ležerni Wilson i intenzivni Hiddleston su odlični zajedno: prvi je cinični birokrat kojeg ništa ne impresionira, a drugi je narcisoidni bog koji se silom želi dokazati svemiru. Gugu Mbatha-Raw (odlični Fast Color, priglupi The Cloverfield Paradox) dobiva taman dovoljno vremena da svojom predanom izvedbom dočara Mobiusovu šeficu Ravonnu Renslayer. Odlična Wunmi Mosaku (Lovecraft Country) pak nije te sreće i uglavnom je potraćena kao Lovac B-15. Sophia Di Martino (Yesterday) tumači Sylvie, lika kojeg Loki upoznaje tijekom radnje. No, iako se Di Martino trudi, činilo mi se kako njih dvoje na ekranu nemaju ni približno toliko kemije kao što bi autor serije Michael Waldron (Rick and Morty) i redateljica Kate Herron (Day Break, Sex Education) htjeli.

A onda je tu Jonathan Majors kojeg sam prvi put vidio u horor seriji Lovecraft Country. Majors pretvara ekspoziciju u nešto fascinantno svojim električnim, nervoznim nastupom. On apsolutno krade svojih pola sata, pretvarajući seriju u Jonathan Majors Power Hour.

I tu Loki završi. Ili bolje rečeno – ne završi. I zbog toga se sad dvoumim oko svog dojma. Ljubitelj Marvela u meni unaprijed se veseli novim pustolovinama u drugoj sezoni. Cinik pak komentira kako je puno lakše napisati cliffhanger nego smisleni i zadovoljavajući rasplet.

Da, super je to što nas čeka još Lokijevih pustolovina u Temporal Variance Authority. Ali to je manje super ako ste – poput mene – samo htjeli pogledati zabavnu mini-seriju od šest epizoda. Ovakvo finale sezone ne gradi mi povjerenje kako autori serije znaju kada i kako zaključiti ovu priču.

Proteklih sam godina pogledao niz serija koje su mi praktički do kraja bile vrlo dobre ili odlične, da bi u samoj završnici pale na nos. WandaVision. Falcon and the Winter Soldier. Lovecraft Country. Finale druge sezone The Mandalorian. I Mount Everest loših završetaka – zadnja sezona Igre prijestolja. E sad, ako se netko u proteklih deset godina pokazao sposoban ispričati dobru priču sa zadovoljavajućim završetkom, to je Marvel. Čak i tako, pomalo brinem kako bi se Lokijeva epska priča mogla svesti na puko reklamiranje ultimativnog Avengers filma koji će odgovoriti na sva naša pitanja ali koji će izaći tamo negdje u svibnju 2029. godine.

Da skratim. Da li je Loki tehnički i produkcijski odlično napravljena serija? Svakako! Da li je odličan kao priča? Nije, zato jer ova priča još uvijek nije gotova. Odgovor na to pitanje dobit ćemo tek kada autori serije polože karte na stol. Do tada, probajte ne prekršiti pravila putovanja kroz vrijeme jer ćete biti izbrisani, a tek onda nećete saznati što se desi Lokiju.