Les Fiancés de l’hiver ili Zimski zaručnici: obećanje dobrog štiva!


Les Fiancés de l’hiver, La Passe-Miroir
Autor: Christelle Dabos
Godina izdanja: 2013.
Nakladnik: Gallimard Jeunesse
Uvez: meki
Broja stranica: 528
Jezik: francuski
ISBN: 978-207-065-376-8

Tek kad se pojavi to nešto-novo-nešto-drugo, shvati čovjek da je obilje književnosti za mlade koje nam lansiraju američka i britanska industrija strašno jednolično, sve svemu slično, koliko god da je sve različito. Naravno, young adult književnost – to jest pogotovo ta vrsta književnosti – ima svoje osnovne sastojke, ali čini se da svi teže istom koktelu. Jasno da ćemo imati mlade ljude tinejdžerske dobi, i – uzmimo da je fantastika – jasno da ćemo imati natprirodne pojave, često i nove svjetove, protagoniste i antagoniste, itd. A, pazite, konzumerizam je nevjerojatan – te se knjige masovno gutaju, traži se još, ali tko još traži nešto-novo-nešto-drugo? I podrazumijeva se da će industrijski mentalni sklop tražiti sve na taj kalup koji prodaje. Danas ako si izvrstan pisac imaš male šanse da ćeš napisati YA koji se prodaje, jer izvrsni pisci têže otkrivanju i promišljanju, a u YA industriji – govorim i dalje o industriji engleskoga govornog područja – traži se već otkriveno, jer što je sigurno, sigurno je. Idemo na takvo, pa evo ti recept. Kolač ne mora biti isti! – glazura može biti po tvom izboru. Glazura.

Onda mi na stol stigne Ofelija, a Ofelija je svoje sorte.

Zimski zaručnici (Les Fiancés de l’hiver) prva je knjiga iz kvatrologije Kroz zrcala (La Passe-Miroir) francuske autorice Christelle Dabos, čiji je roman osvojio prvo mjesto na natječaju za prvi roman za mlade prije nekoliko godina. Odmah na početku romana znamo s kakvom junakinjom imamo posla: Ofelija ima jedinstvene moći, ali ne suviše jedinstvene za njezin klan i njezinu obitelj – osim što može putovati kroz zrcala, Ofelija, arhivistica u muzeju, može iščitavati i komunicirati s predmetima. Živi na arci Animi, gdje predmeti imaju duše, a njezin se idilični život narušava kad dođe vrijeme da se vjenča. Obećanica je Trnu s arke Pol, i on, hladan i mrzovoljan i udaljen, odmah joj daje do znanja da je prezire i da ona neće na Polu preživjeti. Ali ono što bi “na engleskom” završilo tako da se njih dvoje zaljubljuju i bore protiv svih i spašavaju svijet… ni blizu. Trn je misterij do samoga kraja, nema nikakvog spašavanja svijeta, nikakve stravično sulude romantike. Zaplet romana, koji se otpliće brzo, ali ga je vazda, vezan je uz to što je Ofelija dio mnogo veće zavjere nego što se čini.

Puno mi je puta palo na pamet da je ovo nešto kao Igra prijestolja za mlade koji još nisu spremni za Igru prijestolja. Umjesto spašavanja svijeta, ovdje dolazi do borbe za spas vlastite osobe u obiteljskim zavrzlamama, zavjerama, zapletima i smicalicama koje, vjerojatno, nitko živ ne bi poželio. Iskorištavanje položaja i moći te zloba (čak i kod likova koji nisu nužno zli; ovdje je u pitanju siva koja često ide u ekstreme, ali uvijek i ostaje siva) od Ofelije, koja mi je u početku strašno iritantna u svojoj smotanosti i kilavosti, nevinosti i djetinjem razmišljanju, naprave snažnu junakinju za koju navijam i do čije mi je dobrobiti stalo.

Divno je čudo kad autor zapravo napravi kvalitetan dijakronijsko-sinkronijski razvoj lika, odnosno kroz period napravi bitne promjene u njemu, ali tako suptilno da ne vidimo kako se nijanse izmjenjuju. A to dobivamo i kod sporednih likova… kojih, sad kad razmislim, ima prilično fin broj; teško je, ustvari, riješiti podjelu glavnih i sporednih likova, jer svi oni imaju svojih pet (do deset, pa i petnaest) minuta, i apsolutno je svaki lik važan i svrsishodan. Tu su očigledno zli likovi, da ne kažem ljudi, pored većine onih koji su “sivi”, međutim – oni su najmanji problem, jer kod njih se zna što žele, što ne; ovi sivi su problem – svatko, baš svatko oko jadne i napaćene Ofelije ima skrivene motive. Fora mi je što su likovi dosta… pa, recimo, prije od kartona nego od plastike, ali fino kartonski izrađeni, jer ne odaju dojam da su fejk, nego da su fin umjetnički rad.

Oduševilo me i to što nisam mogao predvidjeti veliku većinu toga. Dosta je toga došlo kao iznenađenje – šok i nevjerica – kadšto pozitivno, ponekad suprotno. Ofelija zadržava svoje glavne karakteristike, ali se mnogo toga mijenja, evoluira u mnogočemu kroz strahote koje proživljava. Zaplet je zaista zapleten, ali na najljepši mogući način; otplitanje tog zapleta nije kao u najmanju ruku uznemiravajuće otplitanje slušalica nego kao odvezivanje finog ručnog rada. Wordbuilding je strahovito maštovit, ali i precizno i potanko ilustriran i konstruiran. Likovi se nalaze u prilično “psihotičnom” i psihodeličnom okruženju – sve oko njih je iluzija u dobrom komadu romana, što je u jednu ruku vizualno – za one koji to već mogu zamisliti – odlično odrađeno, a u drugu nam stvara dodatan problem, jer dok ionako nemaš komu vjerovati, sad ne možeš vjerovati ni vlastitim očima, ušima, dodiru…

Također me oduševilo što, za promjenu, nema ni r od romantike. Neka tu i tamo imamo i young adult gdje ljubav nije odrađena u nekom Romeo-Julija spektru, nego imamo obiteljsku, prijateljsku, a onu romantičnu tek u najavi – a ako se i desi (sumnjam da neće, kad-tad u serijalu), po svemu što sam iščitao iz ove knjige neće biti k’o paunovo perje, nego nešto što se probavlja lakše od saharoze.

Roman je u svakom svom aspektu šarolik. Osim što je stilski ugodan, vizualno je zadivljujući, daje nam raznovrsne likove, raznovrsne situacije i šaren worldbuilding, kompleksnost koja me u više navrata uspjela fascinirati. Iskreno, roman me fascinirao koliko je dug i širok, uvijek nečim novim. Nikad nije došlo do toga da me baš ne zanima što se dalje dešava; uvijek je bilo neizvjesnosti i napetosti, iako je ovo pored mnogih light roman (možda tek zbog tona…), a kraj knjige, makar nije kraj priče, iznimno je zadovoljavajući.

Knjiga uskoro izlazi u prijevodu, u nakladi Hangara 7.

Check Also

Furiosa: A Mad Max Saga – postapokaliptična poslastica s krivim protagonistom

Kad se pojavio na velikim ekranima prije deset godina (da, vrijeme brzo prolazi), „Mad Max: …

Fallout: prvoklasna zabava u Pustoši

Čini se da je lekcija za uspješnu adaptaciju videoigre usvojena. A to je, ne popravljati …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Web Statistics