Kultni horor “Muha” na današnji dan obilježava 30. godišnjicu

Godina je 1957. i Sjedinjene Američke Države kreću put oporavka od makartizma, a pisac i špijun iz Drugog svjetskog rata, George Langelaan (koji je prijateljevao s mistikom Aleisterom Crowleyem) objavljuje u lipanjskom broju Playboya priču pod naslovom “Muha“. Već iduće godine, prema scenariju Jamesa Clawella snima se film s Vincentom Priceom u glavnoj ulozi koji doživljava i dva ne baš pohvalna nastavka, “Povratak muhe” (1959.) i “Prokletstvo muhe” (1965.).

No, kralj visceralnog horora i barun krvi, David Cronenberg je taj koji je 1986. prema motivima Langelaanove priče od “Muhe” stvorio kultni klasik žanra. Snimljen 1986. godine s izvrsnim Jeffom Goldblumom u ulozi ekscentričnog znanstvenika Setha Brundlea koji se nakon eksperimenta s teleportacijom počinje transformirati u čudovišni hibrid muhe i čovjeka najkomercijalniji je Cronenbergov film. Na uloženih 9 do 15 milijuna dolara, zaradio je više od 60. Dokaz da klasika, kult i komercijala katkad idu ruku pod ruku.

Cronenberg koji kao svoje utjecaje primarno navodi književnike, Ballarda, DeLilla, Burroughsa kreirao je prepoznatljiv filmski identitet naglašavajući da njegove filmove treba promatrati iz gledišta bolesti.  Gotovo sva njegova filmska estetika podređena je ideji osobne promjene dovedene do krajnjih konzekvenci. Kako sam kaže: “Kada gledam osobu vidim vihor organskog i elektrokemijskog kaosa, nestalnost i nestabilnost, blještavilo i sposobnost za promjenu, transformaciju i preobrazbu.”

Premda je Cronenberg bio prvi izbor za režiju, zbog njegova  tadašnjeg angažmana na filmu “Totalni opoziv”, producenti Mel Brooks i Stuart Cornfeld odabrali su mladog britanskog redatelja Roberta Biermana da se primi “Muhe”. No zbog tragedije u obitelji Bierman je na kraju odustao, a Cronenberg koji se nakon godine rada na “Totalnom opozivu” zbog kreativnih različitosti razišao s producentima Shusterom i De Laurentiisom, ponovo postao dostupnim. Imao je samo jedan uvjet – da može prekrajati scenarij. Scenarist Charles Edward Pogues napisao je prvu verziju držeći se prilično vjerno originalne priče, no producenti su htjeli da se fokus priče prebaci na postupnu preobrazbu glavnog lika umjesto instant čudovišta kako je to napisao Langelaan. Poguesa je stoga zamijenio Walon Green, scenarist megafilmčine Sama Peckinpaha “Divlja horda” i Friedkinove “Nadnice za strah”, ali ostaje nejasno kakvu je ideju imao Cornfeld kada ga je angažirao. Što je mislio da će Walon (bolje) napisati s obzirom na njegove afinitete? S dobrom dozom eufemizma, Walonova prerada na kraju je okarakterizirana kao korak koji ne ide u pravom smjeru. Ma nemoj. Pogues se vraća, no sada je tu i Cronenberg… Bez obzira što je isprekrajao scenarij, Cronenberg je tražio da se Poguesa stavi na špicu jer, hebiga, ipak je postavio osnove nad kojima se mogao (pozitivno) iživljavati. Zanimljivo je da se njih dvojica nisu sreli sve do premijere filma.

Bljuvotine, eksplodirajuće glave i falusoidni žalci koji su krasili neke od prethodnih Cronenbergovih filmova savršeno su se uklopili u Cronenbergovu viziju “Muhe”. Za glavnu je ulogu tražio Jeffa Goldbluma na što u prvi mah producenti nisu htjeli pristati jer – Goldblum nije glumac na kojeg se lijepe pare. Cronenberg je bio dovoljno uvjerljiv, a kad je već dobio milju dolara honorara, producenti su valjda zaključili da zna što radi. Jeff je svojom izvedbom dokazao da je bio dobar odabir. Bio je toliko sretan da je čak napisao Vincentu Priceu pismo pozivajući ga da pogleda novu “Muhu” i to riječima da se nada da će mu se svidjeti kao što se njemu, Jeffu, svidjela Vincentova. Veliki glumac i džentlmen Vincent Price je pohvalio film rekavši da je za njegov ukus otišao malo predaleko – što bi tek rekao da iz filma nije izbačena prilično gruba scena u kojoj Seth/Goldblum olovnom cijevi zatuče neuspjeli rezultat eksperimenta spajanja babuna i mačke.

Jednaku skepsu koju su imali producenti spram Goldbluma, imao je Cronenberg  kada mu je Jeff predložio svoju tadašnju curu za ulogu novinarke Veronice Quaife. Međutim, Geena Davis je već na prvom čitanju pokazala svoj glumački kalibar i Cronenberg je bio kupljen.

Bez obzira na vividnost nekih prilično degutantnih scena (za prosječnog gledatelja), film je osvojio srca publike i um kritike. Prvenstveno zbog Goldbluma, ali ne i manje zbog vrlo vještih efekata za koje je Chris Walas osvojio Oscara u kategoriji najbolje šminke. Narativ uobličen Cronenbergovom vizijom i žestokom montažom rezultirao je sjajnim žanrovskim filmom, bez suvišnih detalja koji nakon trideset godina djeluje poput dobrog vina.

Režiser koji je odbio raditi RobocCopa, Top Gun i Povratak Jedija (kakav bi to tek Star Wars film bio!), snimio je “Muhu” i sve ostalo je, kako kažu povijest.  Povijest koja je započela na današnji dan, točno prije 30 godina, pa je ovo savršena prilika da Muha večeras bude sastavni dio vaše filmske večeri.