Kratki film There Will Come Soft Rains kao zlokobno upozorenje

Jezivo, zlokobno upozorenje iz prošlosti o našoj budućnosti, koje nas potiče da razmislimo o tome što gradimo. Kratki animirani film There Will Come Soft Rains (Будет ласковый дождь), nastao je 1984. godine, a sada je ponovno otkriven kao izgubljeni animirani klasik iz sovjetske ere. Film se temelji na istoimenoj kratkoj priči autora Raya Bradburyja, koja je prvi puta objavljena u svibnju 1950., u časopisu Collier’s, da bi kasnije te godine bila uključena u zbirku pod naslovom The Martian Chronicles. Redatelj filma je Nazim Tulyakhodzayev (Maktub, Visol, Oh, Salima, Salima!). Film je osvojio nekoliko nagrada na raznim filmskim festivalima, a Tulyakhodzhaev je nakon njega snimio 80‑minutnu igranu adaptaciju još triju Bradburyjevih priča, pod naslovom Vel’d.

Radnja se odvija 2026. godine, te započinje ujutro 31. prosinca 2026. kada robot postavlja stol i poziva cijelu obitelj na doručak. Nitko od njih više nije živ – nakon globalne katastrofe ostala je samo šaka pepela. Ipak, robot nastavlja funkcionirati: objavljuje da je vrijeme za odlazak na posao i u školu, a navečer priprema svečanu puricu i svima čestita novu 2027. godinu…

Iako kratki film odstupa od Bradburyjeve priče, predstavlja iznimno ostvarenje s nekoliko fascinantnih animacijskih tehnika. There Will Come Soft Rains rijetko koristi stereotipno lijepu animaciju. I to savršeno odgovara svijetu sumornom poput postnuklearne pustoši. Malo je toga što bi se moglo voljeti ili u čemu bi se moglo uživati, a zlokobna metalna paleta boja samo naglašava sterilnost okruženja kratkog filma. Iako se to može činiti slučajno, svaka je odluka donesena promišljeno. Čak i najmanji detalji imaju veliku narativnu vrijednost.