Između dva svijeta – Nova Alisa u Zemlji čudesa

 

Otkad je Lewis Carroll otvorio sezonu upadanja u zečju rupu i prolaska kroz prostor i vrijeme u kojem ne vrijede nikakva pravila, mnogi su kretali istim putem, s manje ili više literarnog ili filmskog uspjeha. Oni čitatelji koji su odrasli žaleći što je Zemlja Čudesa samo san našli su utjehu u Bartonovoj ekranizaciji u kojoj sad već odrasla Alisa slučajno upada u famoznu rupu i tamo u stvarnom i mračnom svijetu otkriva što zapravo želi od svog života. Temu odrastanja uvjetovanog prolaskom kroz Zemlju Čudesa, stvarnu i nimalo bezopasnu, nalazimo i kod autorice A.G. Howard u njezinoj knjizi za mlade Između dva svijeta, prvoj u nizu knjiga o pustolovinama u stvarnoj Zemlji Čudesa.

Osim tradicionalne Alysse koja je praunuka Alise po čijoj je priči i nastala Carrollova bajka, autorica u svoju priču osim standardnih likova iz Zemlje Čudesa, što Carrollove, što Burtonove, upliće svoje te stvara dodatnu razinu ne samo odnosa, već i radnje koja direktno posiže za Carrollovom, provlači se kroz Burtonovu, a onda kreće u svom pravcu. Ova Alyssa u zečju rupu ulazi namjerno, znajući da je Zemlja Čudesa stvarna, a cilj joj je ispraviti stvari koje je Alisa napravila i tako razbiti obiteljsku kletvu.

A. G. Howard u svoju priču uvodi još i ljubavni trokut, tako tipičan za YA literaturu, samo što u ovom slučaju čak ni on nije ono što takvi trokuti inače jesu: jedna cura, dva dečka, pa nek pobijedi bolji dok se ona razmišlja i premišlja koji joj je draži. Ovdje Alyssa dvoji između dvije vrste odanosti. Balansirajući ne samo između dva svijeta, Alyssa balansira između dva prijatelja od kojih nijedan više nije ono što je bio dok su bili djeca, i od kojih je svaki privlači i manipulira njome na drugačiji način, spriječavajući je da postupi onako kako ona misli da je ispravno. I dok je jedan od njih, Jed, tipičan stanovnik YA literature: visok, lijep, naočit, problematične prošlosti, drugi je nešto sasvim drugo. Lik Morpheusa A.G. Howard uzima od Erica Dravena iz filma Vrana:

Nije ni čudo što mi je onaj filmski plakat na poslu izgledao tako poznato. Ovaj tip izgleda baš kao glavni lik, samo što mu je kosa do ramena modra i svjetleća i nosi polumasku od crvenog satena. Osim toga je pljunuti on: porculanski bijela koža; oči crne poput šminke koja ih okružuje; usne pune i tamne. Sa sivim smogom koji se kovitla oko njegovih čađavih krila, iznenađujuće detaljno nalikuje Persephoninoj nedavnoj postavci izloga: mračni anđeo.

Sličnost između Morpheusa i Dravena se ne zaustavlja samo na fizičkoj razini, a Alyssu autorica dodatno čini što sličnijom Sarah, djevojčici o kojoj se Draven brinuo kako živ, tako i po povratku iz mrtvih, zatvarajući petlju odnosa između Morpheusa/Dravena i Alysse/Sarah.

Koliko je ovakav trokut zanimljiv, ostaje na čitatelju da procijeni. S obzirom na njegovu nestabilnost uvjetovanu raznolikošću prirode odnosa s jedne strane i neuvjerljivošću Jedova ponašanja i motiva koji se mijenjaju bez vidljiva razloga s druge strane, možda je bilo bolje da Jed ostao tamo gdje mu je i mjesto: izvan zečje rupe.

Što se same radnje tiče, ona teče glatko dok Alyssa ne stupi s onu stranu ogledala. S ove strane autorica daje sasvim uvjerljiv i konzistentan presjek Alyssinog života, njezine sposobnosti da čuje kukce kako govore, načina na koji taj problem rješava, majčina ludila, očeva straha da Alyssa ne krene istim putem kao svi ženski članovi njezine obitelji. Jedini dio koji se ne uklapa je njezin razlaz s najboljom prijateljicom i njihov odnos koji djeluje ubačen u priču samo zato da bi vrlo neuvjerljivo pokrpao dijelove koji će se poslije sami od sebe riješiti.

Onog trena kad Alyssa kroči u Zemlju Čudesa, to se mijenja. Gomila likova, njihovi međusobni odnosi, spletke i neočekivani obrati tako su česti da je ponekad teško pratiti radnju koja pokušava objasniti kako je uopće došlo do toga da jednom divna i vesela Zemlja Čudesa postane tmurno i mračno mjesto poput ove u kojoj se Alyssa sad nalazi, kakve veze ima njezina obitelj sa svime time, što ona točno treba učiniti da popravi ono što je njezina prabaka napravila, istovremeno se doslovno bakćući s dvojicom posesivnih muškaraca koji smatraju da polažu pravu na nju.

Tečnosti radnje ne pridonosi ni stil pisanja, povremeno pretrpan detaljnim opisima, pogotovo odjeće i Alyssinih osjećaja i ponašanja koji u pokušaju duhovitosti ispadnu sve samo to ne:

Zaskvičim poput pijanog tuljana i on me opet poškaklja, nemilosrdno napadajući dok mi se oči ne napune vodom.

Ukratko: za ljubitelje Alise u svim njezinim verzijama ovo je zanimljivo štivo i vjerujem da oni neće naći toliko zamjerki. Što se pak nastavaka tiče, autorica obećava da su jednako napeti, mračni i zanimljivi.