Interaktivna umjetnost #8: “Everybody’s Gone to the Rapture”

 

Kad sam ovo zadnje ljeto lutao po Belgiji, u jednom trenutku sam s frendicom zaglibio u Waterloo-u (da, onom Waterloo-u o kojem nam Abba brunda s radija zadnjih sto godina) u potrazi za famoznim poljem na kojem je Napoleon doživio game over svoje vojne karijere.

Vlak nas je pustio na stanici pet kilometara udaljenoj od polja, u djelu grada koji podsjeća na američku viziju istočne Europe, ali već 10 minuta kasnije šetali smo po idiličnom, bogatom kvartu gotovo potpuno lišenom ljudi. Zelenilo, predivni pogledi, ogromne njive… Šetali smo po tom prekrasnom mjestu nekih 2 sata i cijelo to vrijeme vidjeli smo možda troje ljudi i nijedan automobil. Vrijeme smo upotpunili dijalogom, ali jedino što pamtim je ta divna-divna samoća koja izgleda kao da je ispala iz kakvog sna. Al’ stvarno, nije da pokušavam sad smislit što ljepši opis, jednostavno je bilo tako.

Na kraju smo stigli do tog povijesnog polja, vidjeli desetak hipija kako leže na njemu i produljili dalje. Da, to je bio cilj, ali opet – put je bio ono stvarno važno. Bez toga, to bi bilo samo veliko zeleno polje i ne lažem vam kad vam kažem da takvih ima i u blizini mog sela, jedina razlika je ta da Abba ne pjeva o njima.

E sad, ako vam doživjeti takvo nešto zvuči IMALO zanimljivo i želite to pokušati na neki način rekreirati, tada je „Everybody’s Gone to the Rapture“ najbolje rješenje za to. Mada, ima caka… Jer naravno da ima. Naime, u slučaju da vam smeta minimalna (velikim slovima – MINIMALNA)  interakcija, onda je možda bolje da zaobiđete ovo.

Rapture definitivno nije za svakoga. Neću čak ni probati lagati i reći da je to remek djelo koje ne vole samo ljudi koji ga NISU SHVATILI! Ne, Rapture ima problema… Stvarno ima. Glavni problem je nedostatak direktne interakcije. Video igre su nevjerojatan medij, o tome sam pisao i ranije, i glavni razlog za to je što mi igrači možemo ući u tuđe cipele, praktički možemo doživjeti nekakvu priču kroz tuđe oči, osjetiti kao da smo stvarno tamo. E pa Rapture je totalno zaboravio cijeli taj aspekt, što je malo čudno, gledajući da iza njega stoje čak dva studija – ‘The Chinese Room‘ i ‘SCE Santa Monica Studio‘.

Pa da objasnim…

Igrač zapravo ne kontrolira protagonista priča. Zapravo igrač ne kontrolira nikakvog lika uopće. Više bih rekao da je jednostavno riječ o kameri i to je to. Igra tako započinje na ulazu u Yaughton, relativno mali engleski gradić koji je iz nekog razloga potpuno lišen ljudi. Unutra nema NIKOGA i jedino na što igrač može naići su čudna svjetla koja jednom kad se dođe u njihovu blizini pokrenu animaciju koja nam pokazuje prave likove koji se sukobljavaju s određenim problemima zbog kojih su u konačnici svi nestali. Čak i te animacije su zapravo događaji rekreirani putem svjetla tako da u cijeloj igri zapravo nema ni jednog jasnog pogleda na ljudsko biće. Njihovi glasovi su jedino po čemu ih se može pamtiti, a pošto je likova stvarno puno ponekad se lako pogubiti oko toga tko točno što priča i zbog toga je preporučeno korištenje titlova pošto ono označi i tko točno izgovara određeni dijalog.

Rezultat je dakle audio drama oko koje je napravljena cijela igra. Je li to dobro ili loše? Svakako mogu reći da nije za svakoga. Ja, fan podcastova i audioknjiga, nisam imao problema s time, ali ja sam ja i to ne znači da će se itko slagati sa mnom.

Vizualni aspekt ove igre je uglavnom posvećen prekrasnom gradiću koji je jezivo detaljan. Kroz cijelu igru stvarno sam imao osjećaj kao da se nalazim u modelu pravog grada i ne bi me čudilo da postoje mjesta kao što je Yaughton. Taj gradić ima nekoliko sekcija: centar ispunjen kućama i pravim engleskim pubovima, dio grada koji je poznat po šumama i parkovima, seljački dio sa svojim njivama i traktorima te kamp i zvjezdarnica. Svaka od tih lokacija jednako je divna i volio bih jednom i u živo prošetati jednom takvom lokacijom. Možda ne baš u toliko jezivo ispražnjenoj maniri, ali ne treba biti ni gužva.

Problem svih tih lokacije je, doduše, to da su sve istinski prazne. Ne samo prazne, već prazno-prazne. Youghton je smrznut u vremenu i ni u jednom trenutku se neće dogoditi apsolutno ništa. Vjetar će možda malo njihati stabla i travu, ali izuzev toga, ništa se neće dogoditi do kraja igre. Tako ako se ikada izgubite dok tražite audio-svjetla, a hoćete, jer mjesto je ogromno i nećete se više sjećati gdje ste sve bili, vjerojatno će vam mjesto malo dosaditi, ma koliko god lijepo bilo. Tu svakako ne pomaže bolno iritantan run-button koji svoje ležerno trčanje pokrene tek nakon par sekundi puževski sporog hodanja. Igra je tako ponekad toliko spora da ćete imati osjećaj da gledate slide-show prijatelja koji je došao s izleta pa sad ajde, pogledajte svih 600 fotografija.

Glazba koja se sastoji od atmosferičnih arija svakako pomaže (igra je dobila nekoliko važnih britanskih nagrada, većinu upravo za zvuk i glazbu), ali pošto OST mogu slušat dok stvarno hodam nekud, nekako mi se čini da je bolje se rekreirati nego se praviti da šećem.

No ono što je važno je – je li priča dobra? I odgovor je: Je!

Iako je radnja ispričana nelinearno, ja ću svejedno prepričati početak kako bi se moglo jasnije shvatiti o čemu je riječ. Nakon što su astrolozi otkrili postajanje vanzemaljskog života (koje liči na svjetlost), ljude počinju hvatati simptomi gripe, onda krvarenje i, konačno, smrt u obliku svjetlosne dezintegracije. Ta je bolest ekstremno zarazna i tako dvoje znanstvenika koji su smješteni u tom gradiću moraju naći način na koji mogu izliječiti bolest, ali istovremeno i prekinuti širenje bolesti izvan grada.

Svako poglavlje prati drugog lika pa tako postoji svojevrsni POV koji indirektno uključuje i druge glavne likove, kao i niz sporednih likova. Osim dva lika koji rade na problemima, ostali zapravo ne znaju o čemu je riječ i jednostavno pokušavaju na neki način pronaći utjehu ili spas prije nego ih bolest dezintegrira. Narativno igra skače s prije-incidenta na nakon-incidenta tako da su u konačnici likovi stvarno dobro razrađeni zbog čega teško padaju njihove uglavnom tragične sudbine.

Važno je napomenuti da je ovo primarno priča o ljudima a manje misteriji, tako da najbolje da sagledate svoje emocije o seriji Lost i zaključite je li ovo za vas ili ne, što ne znači da nećete kompletno iskustvo završiti guglanjem ‘WTF Rapture Game’.

Ja osobno mislim da spajanje prekrasne lokacije s prekrasnom glazbom i prekrasnom pričom čini igru zapravo – prekrasnom. Da, gotovo svaki aspekt je odrađen upitno, ali ne i nekvalitetno.

I tako smo dobili još jednu igru koju će većina proglasiti prosječnom, neki vjerojatno i neigrivom, ali valjda se uvijek nađe netko koga pogodi u žicu i točno to je ova igra napravila meni.

Pa ako sam zadnji koji misli tako, neka jesam. Ionako mi je ova igra pokazala da iskustvo možete biti solidno i kad si potpuno sam.