In the Tall Grass: repetitivna i nedorečena adaptacija

Naizgled bezazleno prostranstvo visoke trave nalik na nepregledno polje šećerne trske postaje tihi ubojica prepredeno privučenih prolaznika. I kad nam se čini da već nema toga što Stephen King u svojoj bogatoj spisateljskoj mašti nije pretvorio u izopačeno poprište raspadajućih tijela i krvavih prizora, svojom kratkom horor novelom In the Tall Grass poigrava se našom percepcijom trave.

King je svoju novelu napisao u suradnji sa sinom Joeom Hillom, a periodično je izlazila u časopisu Esquire. Adaptaciju za Netflix potpisuje poznati redatelj Vicenzo Natali koji je svoju slavu stekao horor filmovima Cube (1997.) i Splice (2009.).

Potpuno zarobljeni u labirintu visoke trave, Call (Avery Whitted) i njegova trudna sestra Becky (Laysla De Oliveira) postaju žrtve nelinearnog prostornog i vremenskog kontinuuma. Dezorijentirani i iscrpljeni doživljavaju nekoliko verzija događaja. Trava je živi organizam koji se hrani i opstaje na ljudskim ostacima. U tom košmaru, nailaze na još jednu obitelj. Poremećeni otac Ross (Patrick Wilson), uspaničena majka Natalie (Rachel Wilson) i sin Tobin (Will Buie Jr.) također su žrtve nemilosrdne trave. U konačnici, u cijelu priču ulazi i Travis (Harrison Gilbertson), Beckyjin zaručnik. Zatočeni u vremenskom i prostornom vrtlogu pokušavaju pronaći izlaz, no jedino što pronalaze su još bizarnije peripetije. U centru polja je golemi, crni kamen s crtežima iz, kako doznajemo paleolitičkog vremena, koji označava geografsku točku centra SAD-a. O očiglednom artefaktu povezanom s folklorom naroda iz trave, tzv. ”Green People” i njegovim mističnim svojstvima ne doznajemo mnogo, ali on ima moć otkriti izlaz, no jednako tako i gubitak želje da se uopće izađe. U tom beskrajnom proživljavanju različitih verzija polje trave je Danteov pakao koji se iznova ponavlja i nikad ne prestaje.

Entuzijastički početak i dvadeset minuta elementarne napetosti i frustracije bit će najveći doživljaj ovog filma. Uz klasične krvave scene, nekoliko ‘jump scareova’ po uzoru na Blair Witch Project i dozu morbidnosti, ovaj film nažalost nema ništa drugo za ponuditi. Artistički prikaz trave i kadrovi u ptičjoj i žabljoj perspektivi fantastično su odrađeni. No, sam narativ zbog vremenske petlje djeluje konfuzno, a tijek i kompozicija su pomalo neuredno posloženi, pa se tako zna dogoditi da u jednom momentu ne znate, ni gdje ste ni što gledate. Jasno je naravno da je fokus od početka do kraja isključivo na travi, jer ona je protagonist filma, no jednostavno nam nije ponuđena pozadina. Zašto je ta trava takva, da li je to ukleta zemlja, zbog čega na tom prostoru dolazi do iskrivljenog vremena i prostora… Tako da 101 minuta filma za sobom ostavlja desetine neriješenih pitanja. Druga polovica filma postaje zamorna zbog mnoštva događaja o čijem se uzroku također ništa ne zna.

Likovi su poprilično plošno obrađeni, i gotovo niti jedan nije izašao izvan svoje zone komfora. Scenaristički gledano nijednom nije ni pružena prilika da dođe do posebnog izražaja osim Rossa, koji je imao kontakt s kamenom, i koji pod zlim utjecajem čini degutantne stvari. No, što reći o glumi Patricka Wilsona, koji se već mnogo puta potvrdio kao iznimno talentiran i fokusiran glumac. O bratu i sestri ne doznajemo ništa konkretno, osim onog što možemo zaključiti sami. Ona bježi kako bi rodila što dalje od čovjeka s kojim je bila u vezi, a on je suviše zaštitnički nastrojen. Dok mali Tobin, kojeg uvjerljivo igra Will Buie Jr. dominira žanrom kao da je tu doma.

Ima nekoliko mrvica koje su bačene pred nas kako bismo sami došli do nekih zaključaka, no i one su nekako, prilično amaterski odrađene. Tako je npr. roman koji Becky čita zapravo ljubavna priča Jane Eyre remek-djelo poznate Charlotte Brontë. Daje li to naznaku da je Becky, kao i Jane Eyre, u pokušaju da zauzda svoj život? Na tragu samog bildungsromana, i epilog filma će to jasno pokazati. I jeste li primijetili kako crkva nosi zanimljiv naziv ”The church of Black Rock the Redeemer” (Crkva crne stijene Iskupljenja)? U osnovi prazna, bez ikakvih vjerskih obilježja, samo vitraji portretiraju tu istu ezoteričnu, travu.

Nudi li doticaj s tim misterioznim kamenom mogućnost za iskupljenje, to je ipak fundamentalna osnova svake religije? Da, konkretno i Callu i Becky i Tobinu. I jedno vrlo interesantno pitanje koje se proteže, ako usred ovog krvoprolića, trava uistinu nudi priliku za iskupljenje, da li je ona u svojoj osnovi zla ili samo pokušava pomoći dok su odluke koje donesu zatočeni pojedinci zapravo odraz njihove vlastite suštine. Redatelj Vicenzo Natali servira nam svoje viđenje koje nije na tragu epiloga iz same novele. U adaptaciju je utrošeno puno pažnje, no scenaristički nije dostigla razinu da bi održala neku konstantu, a tu ne pomaže ni glazba koja bi trebala djelovati zastrašujuće.

Uz sve nedavne adaptacije Kingova univerzuma, počevši od IT Chapter One, Gerald’s Game, 1922, Pet Sematary, IT Chapter Two, nekako mi In the Tall Grass djeluje kao da mu je posvećeno više vizualnog nego scenarističkog konteksta. Tako nas ova adaptacija ostavlja više u visokoj travi repetitivne i nedorečene teatralnosti, bez mogućnosti da od šume vidimo drvo.