Ian McDonald – Luna: Mladi mjesec

O lunarnim dinastičkim ratovima, nabrijano i eksplicitno

Ian McDonald, autor Lune, pozdravlja nas iz Sjeverne Irske, regije sa skoro pa nepostojećim brojem SF autora, što ga čini izuzetkom na samom početku. Njegovi romani također se uvijek nalaze izvan glavnih puteva, geografski i izvan konvencija one klasične znanstvene fantastike. Naravno, nije on jedini koji razmišlja izvan okvira, SF već desetljećima kroči hrabro novim stazama. Kako sam tvrdi, uvijek u svojim pričama polazi od nekanonskih postavki. Njegovim riječima recimo – „Zašto bi izvanzemaljci trebali sletjeti na krov Bijele kuće u Americi, a ne negdje u pustoši afričkog Najrobija?“ Interesantnije je promatrati kako bi utjecaj tehnologije u bliskoj i daljnjoj budućnosti izgledao u zemljama trećeg svijeta ili onih u razvoju nego u nekoj razvijenoj anglofonskoj zemlji. Nerijetko, zapravo vrlo često, je ta filozofija prenesena na stranice njegovih romana. U ovoj njegovoj najnovijoj trilogiji romana, iako je autor mjesto radnje prebacio na Mjesec, on je zapravo nastanjen manjinama. Na Mjesec išli su samo vizionari i oni potlačeni u nadi za boljim životom, kao što je to slučaj sa svim velikim migracijama. Autor Mjesec naziva Luna, a stanovnike Lunarijanci, te ćemo ih u daljnjem tekstu tako i nazivati. Robert A. Heinlein je dobar dio svog opusa postavio na Mjesec, pisao o prvim letovima i kolonizaciji Mjeseca i nazivao ga Luna. Andy Weir je također svoj najnoviji roman „Artemis“ smjestio na Mjesec. Mjesec je još od davnih vremena promatran kao nedostižno mjesto, prepuno misterije i početno mjesto za ljudsku rasu kao međuzvjezdano društvo. Tako blizu, a tako daleko.

McDonald je tijekom svoje spisateljske karijere osvojio razne književne nagrade i iznimno je cijenjen u krugovima SF fandoma. Spomenimo samo neke od nagrada, Locus Award (1989. Desolation Road), Philip K. Dick Award (1991. King of Morning, Queen of Day), i Hugo Award (2007. The Djinn’s Wife). No on je kod nas razmjerno nepoznat autor jer nijedan od izdavača nije prepoznao njegov potencijal. Govorim o Hrvatskoj dakako, dok su naši susjedi puno bolji u tom pogledu. Njegovi romani i novele širem krugu čitateljstva postaju poznati tek nakon dobre komercijalizacije njegove najnovije trilogije „Luna“. Populariziran kao „Igra prijestolja u svemiru“ od strane izdavača i prestižnog časopisa „Guardiana“, naravno da će imati dobar komercijalni odjek, jer Igra prijestolja se danas prodaje. Iako je McDonald to izvorno nazivao Dallasom u svemiru, jer je elementarni motiv koji dijeli s tom sapunicom sukob između obitelji magnata. Samo u nešto neuobičajenijem okruženju.

Autor uspješno vodi pozamašan broj likova kroz radnju, tako da nije ni čudno što knjiga sadrži inicijalno kazalo likova radi lakšeg snalaženja. Svaki lik može doći u fokusu, a isječci ispričani iz trećeg lica ispresijecaju se kroz poglavlja. Pet obitelji vlada Lunom, zvane još i Pet zmajeva. I tu je onaj elementarni konflikt oko kojeg se plete radnja. No autor tu ne staje, jer je to zapravo sociološka studija za razvoj boljeg društva. Autorova fascinacija stranim kulturama i utjecaju visoke tehnologije na društva u razvoju, posebno Brazilom prenesena je u ovom romanu kao i u njegovim prijašnjim djelima (vidi recimo roman „Brazil“). Romanima uvijek prethodi studiozno istraživanje, kulturalno, psihološko i muzikalno, i ono što autor napominje jest važnost proučavanja određenje kulture on-site.

Sve ostaje u obitelji…

Iako pratimo u globalu sve dinastije obitelji, točka oko koje se vrti roman jest obitelj Corta, s Adrianom Corta kao matrijarhom i osnivačicom kompanije Corta Hélio i generalnim direktorom sve do njezine smrti. Uz standardna poglavlja iz trećeg lica, priču o nastanku kuće Corta upoznajemo kroz Adrianina poglavlja iz prvog lica. Na Lunu odlazi isprva iz nužnosti jer mora prehraniti svoju umjetničku obitelj, no s vremenom shvati da je njezin put na Mjesec jedinstvena šansa za put prema apsolutnom uspjehu. To je njezina glavna odlika, dugoročno razmišljanje i svjesnost da se šanse moraju iskoristiti. Njezina četiri sina i kćer, Rafa, Lucas, Carlosinho, Wagner i Ariel vode svoje živote, no sve se vrti oko poslovanja Corta Hélio. Najstariji Rafa je buhwaejang kompanije („generalni direktor“), no mlađi brat Lucas smatra da bi on bio bolji vođa. I dok je Carlosinho prašinar, a Wagner izopćenik koji živi u svojem čoporu Vukova, Ariel Corta ugledna je odvjetnica na Claviusovom sudu s karijerom u vrtoglavom usponu. No dugogodišnje čarke i zamjerke s ostalim kompanijama, prvenstveno s Mackenziejevima konstantno čine napeto stanje. Već na samom početku romana, atentat na Rafu Cortu instantno budi stare strasti i neprijateljstvo prema rivalskoj obitelji. Tom prilikom u priču ulazi i Marina Calzaghi, praktički jedini outsajder, jedini lik koji od običnog Joea Mjesečara postaje bliski pouzdanik Cortinih.

Ostalih četvoro Zmajeva su obitelji: Mackenziejevi australskog porijekla s kompanijom Mackenzie Metals, obitelj Asamoah rodom iz Gane s tvrtkom AKA, kineska obitelj Sun s kompanijom Taiyang i ruska obitelj Vorontsov s kompanijom VTO. Za razliku od životne Adriane Corta, patrijarh Robert Mackenzie je stogodišnjak na aparatima i jedino što ga očito čini živim jest mržnja prema Cortama. Mackenziejevi su najviše od svih usmjereni na očuvanje čistoće svoje linije, te ne gledaju blagonaklono na članove drugih obitelji. Kako bi održavale mir, obitelji imaju običaj sklapanja brakova jedni između drugima.

Lunarijansko društvo

Cjelokupnu ekonomiju Lune vodi Pet zmajeva, pet dinastičkih kuća koje se nalaze u konstantnom sukobu i sitne provokacije s ičije strane mogu dovesti do rata. Ako neki govore da je danas divlji kapitalizam izvor svih zala, ultraneoliberalni kapitalizam Lune povezan sa zakonom jačega omogućava neograničenu slobodu poduzetnicima. Sudstvo i pravo su na ugovornoj bazi. Seksualnost Lunarijanaca je nesputana i u potpunosti liberalna. Nijedan oblik seksualne orijentacije nije označen kao devijantan. Klasični monogamni brak, poligamija, istospolna ljubav, autoerotika, nema čega nema. Na Luni je pripadnost obitelji sve i moram priznati da je važan dio karakterizacija bilo kojeg lika njegova seksualna orijentacija ili navike. Dinastičke obitelj ne prežu od incesta, pedofilije, surogat majci, ugovornih brakova, sve da bi očuvali ili čistokrvnost obitelj ili stabilnost ili rast poslovanja. U točki gdje ih sada nalazimo, zbog devijantnosti, razvrata i sveopće pohlepe teško je prosuditi da će upravo to biti razlog njihovog katastrofalnog pada.

Uz poslovnu nadmoć pet Zmajeva veliku političku moć na Luni ima LDC, Lunar development corporation. Paviljon Bijelog zeca sastoji se od istaknutih članova svih važnih lunarnih obitelji, no postoji još i tajni paviljon Lunarijarno društvo čiji su interesi drugačiji – stvaranje neovisne Lune. Još jedna osobitost lunarnog društva je njihov pravosudni sustav nazvan Claviusov sud. Najvažnija značajka je da ne postoji kazneno, nego samo ugovorno pravo: sve je podložno pregovorima. A ako ništa ne uspije na sudu uvijek se zavada može riješiti dobrim starim fizičkim dvobojem. Zakon jačeg najjači je i najstariji poznati zakon. Religijska komponenta koju upoznajemo jest Sestrinstvo bogova sadašnjosti, čiji je najvažniji pokrovitelj sama matrijarhinja Corta. Brak, uzimajući u obzir lunarijansku nesputanu seksualnu liberalnost, nije jedina društvena zajednica ili koncept ljubavi. Postoji istospolna ljubav, slobodna ljubav, ugovorena prava amora, život u svojevrsnoj komuni kao čopor vukova. Na Luni živite i ljubite kako želite.

Osim raznih futurističkih tehnoloških novotarija i koncepata, pratimo i ekonomske, političke društvene, kulturne i ekološke segmente lunarijanskog društva. Visoka tehnologija je neprimjetno uvučena u svaki djelić života Lunarijanaca, i autor zaista neprimjetno koristi tu tehnologiju kao da je ona trenutno prisutna. Svaki od članova svih obitelji ima svog osobnog asistenta UI, familijara, koji označava tu osobu, a unutar jedne obitelj svi ti familijari imaju neke zajedničke karakteristike da ih označe kao pripadnike te obitelji. Umjetna inteligencija igra veliku ulogu u životima Lunarijanaca, na sudstvu, u svakodnevnom životu i tehnologiji općenito. Recimo, Kolovoški trojac, analitički UI sustav kvantnih računala projektiranih za predviđanja na temelju detaljnog modeliranja stvarnog svijeta jedan je od glavnih uzročnih sredstava koje će omogućiti smjenu moćnika. A kao primjer banalnog SF koncepta kojeg autor baca iz rukava su primjerice lunarne ročnice/vrijednosnice gdje se zarada ostvaruje na razlikama u cijeni između Lune i Zemlje.

„Brazilska svemirska sapunica“

Da sve ne počiva na samom krvavom ratu između obitelji i eksplicitnoj erotici McDonald se bavi i sociološkim i ekonomskim konceptima budućnosti, te pokušava naći viziju za smjer čovječanstva. Važna poruka Adriane Corta je iskoristi trenutak, što svi veći mozgovi ostalih obitelji zasigurno znaju. Drugi njezin stav također je posebno zanimljiv, ona zajedno sa Sestrinstvom bogova sadašnjosti cijeni dugoročan način razmišljanja za budućnost lunarnog društva, kao i ljudske rase u cijelosti. Za razliku od svih ostalih čije kratkoročno razmišljanje samo šteti društvu, oni žele od čovječanstva stvoriti rasu dostojnu zvijezda, međuzvjezdanu rasu. „Carstvo“ koje će trajati 10000 godina.

Nabrijano i eksplicitno su naravno senzacionalistički epiteti (ali istiniti) koje rado ne bih koristio prilikom opisivanja ovog romana, no kao i uvijek, za potpuni doživljaj potrebno je zagrebati ispod površine. Ljudi su zapravo jednostavna bića, primarni nagoni za razmnožavanjem i preživljavanjem na prvom su mjestu, a apsolutna moć i obilje donose samo nove načine ispoljavanja i zadovoljavanja tih primarnih nagona. Nabrijanost uvijek čini da krv brže kola žilama, tako osjećamo da smo živi. Ako se nakon čitanja ovog romana osjećate kao živi, autor je definitivno pogodio u živac. Ovaj prvi dio trilogije je svojevrsni uvod, no daje mnoštvo odgovora na pitanja koja se pojavljuju diljem romana. Zaokružena cjelina daje barem osjećaj nekakvog raspleta za sve one koji možda neće pročitati nastavke, a svim onima željnima objave nastavka ove „brazilske svemirske sapunice“ u tarantinovskom stilu želim što kraće čekanje.