I Am Mother: napet i intrigantan SF triler

Dok globalna katastrofa uništava površinu našeg svijeta, u podzemlju se aktivira skriveni bunker. Njegov jedini stanovnik je robot po imenu Majka (kojoj glas posuđuje Rose Byrne – X-Men: First Class) čija je misija iz zamrznutih ljudskih embrija uzgojiti i odgojiti novu generaciju čovječanstva. Prolazi vrijeme a Kćer (Clara Rugaard – Teen Spirit) odrasta bez ljudskog društva ali pod Majčinim brižnim nadzorom. Iako Kćer želi vidjeti svijet izvan bunkera, Majka ju upozorava kako na površini vrebaju smrtonosne bolesti. A onda se jednog dana pred bunkerom pojavi ranjena Žena (Hilary Swank – Logan Lucky). Njezino postojanje dovodi u pitanje sve što je Majka ikad ispričala Kćeri. Publika i junakinja suočavaju se s dvojbom: da li vjerovati stroju koji je othranio Kćer ili neprijateljski nastrojenoj neznanki od krvi i mesa?

I Am Mother je znanstvenofantastični film čija bi se priča savršeno uklopila u SF seriju poput Twilight Zone ili Outer Limits. Ako ste ih ikada gledali, vjerojatno imate neku ideju u kojem bi smjeru ovaj film mogao ići. Ali njegovi autori – redatelj Grant Sputore i scenarist Michael Lloyd Green – itekako su svjesni šablona i klišeja žanra u kojemu rade. Iznimno spretno i iznenađujuće dugo, I Am Mother uspješno podiže napetost skrivajući od nas stvarne motivacije svojih likova. Film funkcionira odlično ne zato što je neočekivan već zato što je neizvjestan. Tko bi rekao da se napetost može graditi na temelju karakterizacije likova a ne kroz jeftine i neuvjerljive preokrete?!

Za to su velikim dijelom zaslužni glumci. Rose Byrne fantastično odrađuje glas Majke. Njezin ton i način govora su toliko odmjereni, toliko pristojni, toliko ambivalentni da nam je teško procijeniti da li Majka govori istinu, laže ili samo slijedi svoj program. Gledajući film, nisam se mogao ne sjetiti Douglasa Raina kao glasa HAL-a 9000 u filmu 2001: A Space Odyssey. S druge strane, Žena je nepovjerljiva i agresivna ali njezin neprijateljski nastup također otkriva traume odrastanja u nezamislivim užasima uništenog svijeta. Hilary Swank hrabro tumači lika koji je istodobno odbojan i ranjiv, demonstrirajući nam kako je s razlogom osvojila dva Oscara. Clara Rugaard, usprkos svojoj mladosti, uspijeva održavati korak s njom.

Stilom, temama i izvedbom, I Am Mother me nemalo podsjetio na meni vrlo solidne SF filmove kao što su Moon Duncana Jonesa, Ex Machina Alexa Garlanda ili 10 Cloverfield Lane Dana Trachtenberga. U svima njima, maleni broj likova biva zatočen u zatvorenom prostoru gdje polako pucaju izloženi ekstremnim pritiscima. I dok bi lošiji film vrlo lako potonuo u paranoju, mizantropiju ili strah od tehnologije, I Am Mother radi nešto zanimljivije. Film se vrlo lako može gledati kao alegorija o odrastanju glavne junakinje. Kćer želi napustiti dom i otisnuti se u svijet usprkos upozorenjima svoje Majke. Za nju, pitanje kome vjerovati nije zabavna filmska zagonetka kao meni već nešto što će joj odrediti ostatak života.

I Am Mother se također poigrava i našim strahom od umjetne inteligencije, robota i tehnologije. Film odvaja popriličnu količinu vremena kako bi uspostavio neobični ali topli odnos Majke i Kćeri. Istodobno, krupni kadrovi majčinog mehaničkog tijela i skoro pa bezizražajnog lica neprekidno nas podsjećaju kako je Majka na kraju dana ipak samo stroj. Ili je možda ipak nešto više? I da li je to dobra stvar?

Čak i ako vam I Am Mother ne zvuči zanimljivo, vrijedi ga pogledati zbog dizajna Majke koja je daleko najbolji i najimpresivniji specijalni efekt u filmu. Majka nije digitalna animacija ili animatronička lutka već kostim. Izradila ga je Weta Workshop, novozelandska firma za specijalne efekte čiji su zaposlenici pekli zanat na serijama Hercules: The Legendary Journeys i Xena: Warrior Princess da bi se potom proslavili širom svijeta radeći specijalne efekte za Lord of the Rings trilogiju Petera Jacksona. Izradi kostima pomagao je kaskader i glumac Luke Hawker koji u filmu fizički utjelovljuje Majku. Svojim kretnjama i govorom tijela on ne samo da imitira robota, već robota dizajniranog da imitira ljude.

Vrijedi spomenuti i scenografiju. Futuristički bunker u kojem žive Majka i Kćer je tvornički sivo mjesto prepuno mračnih kutova, prijetećih crvenih svjetala i uglačanih metalnih površina. Prolazi i prostorije bunkera istodobno su i klaustrofobični i uznemirujuće prazni. Dok je za Kćer ovo jedini dom koji poznaje, publici on vrišti “Opasnost!” puno prije nego što se u filmu dogodi išta mračno. A opet, ima i nečeg beskrajno tužnog u prizoru velike učionice u kojoj Kćer sjedi sama.

I Am Mother nije najbolji SF film koji sam ikad pogledao. On čak nije niti najbolji SF film koji sam pogledao ove godine. Međutim, ovo je solidni mali film koji se ne boji ozbiljno pristupiti odraslim temama poput povjerenja, majčinstva i odrastanja. To što je ujedno u pitanju i postapokaliptični SF triler s robotima je samo dodatni plus. Grant Sputore i Michael Lloyd Green mladi su filmaši kojima je ovo prvi igrani film. Njihova imena vrijedi zapamtiti. Kako su krenuli, bit će zanimljivo pratiti njihovu karijeru.