Hellbound: put u pakao na spektakularno uznemirujuć način

Činilo se da neočekivanu eksploziju pomaknute korejske serije Squid Game nitko ne može pratiti i da će proći dugo vremena do tako naglog uzleta nekog od Netflixovih konkurenata. Međutim, vrlo brzo nam je stigla nova poslastica – Hellbound koja je prestigla SG i zauzela prvo mjesto po gledanosti na toj streaming platformi unutar 24 sata nakon što se pojavila. To je bio popriličan poduhvat, ali je nekako logično da novi hit dolazi s istog govornog područja odnosno iz iste zemlje.

Yeon Sang-ho, najpoznatiji kao redatelj vrlo dobrog zombie hita Train To Busan (2016.), razvio je seriju Hellbound iz vlastitog webtoona (za one koji ne znaju – webtoon je oblik online stripa koji je predviđen da se čita na smartphoneu ili tabletu). Srodnost između navedenih filmova i ove serije najjasnije se može prepoznati kroz povremeno hektične akcijske scene i zdravu dozu humora koja je protuteža sveopćem crnilu polu-distopije na ekranu.

Dinamično otvaranje serije prati čovjeka koji zna da ga čeka smrt u 13:20 sati. Znojeći se i u panici on sjedi u kafiću čekajući svaku novu minutu kontemplirajući je li to stvarno njegov kraj. Nakon što se tri crna, dimeća, velika bića pojave trčeći za njim, on se da u bijeg. Međutim, svima je jasno da je to uzaludno. Egzekutori ga sustižu i brutalno ga premlaćuju usput uzrokujući veliku štetu na ulicama. Nakon što su slomili valjda svaku košćicu u njegovom tijelu, spaljuju ga i od njega ostaje samo crni obris kostura. Tri bića potom nestaju na isti način kako su se i stvorila, naizgled odlaze ni u što i iščezavaju.

Događaj uskoro obilazi svijet putem interneta jer snimci postoje iz svih mogućih kuteva snimani od strane mnogobrojnih očevidaca. Policija smišlja plan akcije s obzirom na događaj, a lik s kojim se pobliže upoznajemo je nesretni policajac Jin Kyeong-hoon (Yang Ik-june). Nesređeni udovac sa zategnutim odnosima sa svojom kćerkom. Jinova priča osobno mi je najbolje sjela od svih likova u seriji pa sam zbog toga bio razočaran što se nakon treće epizode više nije pojavljivao.

Ovakvi nadnaravni događaji vrlo su brzo iznjedrili ekstremističke skupine koje u svemu tome vide božju providnost i kažnjavanje grešnika. Nova Istina se profilira kao religija koja tumači egzekucije tako da svakome kome je najavljen odlazak u pakao nalazi veliki grijeh zbog kojeg je najavljena smrt opravdana. Inače, najava se događa tako da se lebdeća, prozirna forma pojavi pred osobom i odredi točno vrijeme kada će umrijeti. Jedna od manje jasnih stvari u cijelom procesu je zašto je nekima smrt najavljena za nekoliko minuta ili sati, a nekome za dvadeset godina. Vjerujem da će se takva i slična pitanja načeti u nekoj od idućih sezona.

Osim Nove Istine, nastaje i militantna skupina po imenu Arrowhead koja uglavnom okuplja hrpu tinejdžera željnih sadističkog nasilja i vlastitog tumačenja zbivanja oko njih. Oni su u srodnoj vezi s Novom Istinom, ali djeluju izvan zakona pa čak i izvršuju napad na policijsko sjedište. Njihov glas za javnost je nabrijani influencer koji javno poziva na linč, obznanjuje grijehe predodređenih za smaknuće i huška na sveopće nerede. Kroz svoje neurotične, napadne i psihodelične streamove on vrši nemjerljiv utjecaj na javno mnijenje.

Sang-hoova maštovitost očito je uvijek naginjala prema mračnijem spektru pa je tako i za Hellbound osmislio fantaziju u kojoj je primarni fokus religijski fanatizam. Stvorenja koje donose opću destrukciju pri izvršenju nemilosrdnih smrti i spaljivanja predodređenih žrtvi kao da su ispale direktno iz Marvelovog svemira, ali ono što ovu seriju izdiže iznad prosjeka je ljudska reakcija uslijed nadnaravnih događanja u neposrednoj blizini i svakodnevici.

Ovakav scenarij bi se dalo usporediti s društvenim podjelama koje su nastale tijekom korone i rovovima u koje su se ukopali vakseri, antivakseri, skeptici, kritičari, oštromjeraši ili potpuni poricatelji virusa. Kao što je Nova Istina prikupila ogroman broj sljedbenika oko svoje religije, tako je Covid-19 iznjedrio novu industriju koja ne želi samo tako nestati. Kao što postoje oni koji promiču najoštrije moguće zatvaranje svih javnih događanja, kretanja, druženja, tako postoji ekstremna skupina Arrowheada koja interpretira stvarnost po svojim potrebama i nahođenjima pod opravdanjem zaštite svijeta od nepoželjnih u ime Boga. Poanta je da je ljude izuzetno lagano ideološki podijeliti i to na način da se uzajamno mrze.

Nakon tri od ukupno šest epizoda događa se značajan vremenski skok u radnji te smo nakon nekoliko godina upoznati s novim likovima, a neki stari su nestali ili su unaprijeđeni. Dvoje novih likova koji nose daljnju radnju su Bae Young-jae, producent u seoulskoj najjačoj TV kući, vidno frustriran članovima Nove Istine koji nameću načine kako bi oni trebali snimiti film o njima. Njegova supruga, također važan lik, Song So-hyun uskoro će roditi njihovo dijete oko kojeg će se zavrtiti čitav niz neobičnih događaja.

Nasilje u Hellboundu je osjetno drugačije od onog na što smo naviknuti. Koreografija borbe ne izgleda kao smišljeni ples uz jasnu dozu fluidnosti (Hollywood) već više kao nasumično isprekidani, spontani događaji i što je najvažnije – ljudi mogu izdržati poprilične batine i nastaviti funkcionirati. Uvijek mi je ovakav pristup nasilju na ekranu osvježavajuć i podsjeti me koliko smo naviknuti na nerealne zapadnjački koreografirane borbe, tučnjave i sukobe.

Spomenuo sam humor kao jednu od redateljevih odlika pa ću istaknuti jednu od najduhovitijih scena. Pripadnici Nove Istine, obučeni u svoje komično kričave odore u stožeru njihove religije dogovaraju plan daljnjih postupaka. Jedan od đakona zatraži povećanje ovlasti svojeg djelovanja od predsjednika Jeongchila. Ono što slijedi je teško za opisati: dok đakon kleči, Jeongchil ga manijakalno udara po glavi izvikujući nekakve odredbe koje bi valjda trebale značiti da đakon sada ima pojačane ovlasti. Nakon što đakon ode, Jeongchil pomalo u nevjerici gleda u svoje ruke i ispituje ostale u prostoriji mogu li nekako promijeniti ovaj ritual da djeluje uvjerljivije. Jedan od prisutnih odmah potom daje nekoliko ideja kako bi postupak mogao prikladnije i bolje izgledati. Ako ikada budete osnivali religiju, ovakve stvari su očito izrazito važne. Pa ne želite valjda da vam se netko smije?

Sviđa mi se činjenica da je sezona završila s očitim ciljem da se priča nastavi. Namjera pri zaključku je važna bilo da želite završiti i zaokružiti sve što se dogodilo ili ostaviti priču otvorenom. A Hellbound ima još velik broj pitanja i misterija na temelju kojih se da izraditi više sezona. Redovno su najgore opcije zaključiti priču, ali zbog iznimne popularnosti nastaviti nešto što se nikada nije trebalo nastaviti. A još je više frustrirajuće kada je zaključak napravljen na način da je sve završeno, ali jedan mali dio je namjerno oživljen, otvoren, drugačiji nego se isprva činio kako bi se priča nastavila ako gledanost bude zadovoljavajuća. Nedorečenost frustrira. Zbog toga je jasna namjera važna i ovdje to posebno cijenim.

Serija nije bez određenih mana, ali one niti u jednom trenutku nisu dominantne i ne umanjuju iskustvo. Minorne su i često puta se odnose na nejasnoću pojedinih postupaka i izgovorenih stvari. Gluma je ponekad pretjerano teatralna, ali sve se ovo može pripisati i određenim kulturološkim barijerama. Te barijere su, siguran sam, barem djelomično razlog zašto su serije kao Squid Game i Hellbound danas iznimno popularne.