Harley Quinn: Birds of Prey – nova era: Gothamom vladaju opasne žene!

Od ekscentrične pojave u prethodnom filmu Suicide Squad (koji i nije tako slavno završio, makar mu je stripovska popularnost poprilično velika), Harley Quinn postaje tračak svjetlosti oko čije karizme DC-jev svemir gradi biografiju antiheroine. Birds of Prey (And The Fantabulous Emancipation of Harley Quinn) iliti naknadno promjenjeg naslova Harley Quinn: Birds of Prey redateljice Cathy Yan, kao što i prvi naslov kaže, tako postaje prvi korak u emancipaciji Harleen Quinzel aka Harley Quinn čija je dosadašnja uloga bila uglavnom svedena na drugi plan.

Film počinje animiranim prologom koji nam u kratkim crtama objašnjava što je prethodilo u samom odrastanju i stasanju inače vrlo perspektivne mlade djevojke s vrlo lošim djetinjstvom. Nakon diplome iz psihijatrije, zapošljava se u Arkham Asylumu i pada pod fanatični utjecaj zagonetnog Jokera. U zamjenu za njegovu naklonost dobiva potpuni imunitet i postaje tek jedan od pijuna Gothamske podzemne mašinerije.

Poznati Jokerov privjesak sada stavlja točku na “i” što joj donosi nove probleme jer se u tom momentu svaki ološ kojem je stala na prste pokušava osvetiti i otkinuti joj glavu s ramena. Najgori od svih je Black Mask, posesivni ekscentrik Roman Sionis kojem je desna ruka vrlo poznati psihopat i sadist Victor Zsasz. Osim što će u kratkom vremenu postati hodajuća meta, radnja se dodatno komplicira kad joj uz bok stane Cassandra Cain (buduća Batgirl) sitna džeparica koja vještim rukama dođe u posjed Bertinellijeva dijamanta. Pravi zaplet počinje suradnjom različitih karaktera, ali i moralnih gledišta. Tako će Harley, Huntress/Helena Rosa Bertinelli, Black Canary/Dinah, Cassandra i policajka Renee Montoya morati ujediniti snage u pravi ‘girl team’ kako bi izvukle živu glavu.

Radnja filma često je restrospektivna, s velikom količinom akcijskih scena i scena sukoba koje su dovedene do savršenstva i ekscentričnih ispada protagonistice koju, čovjek bi rekao, gotovo savršeno utjelovljuje talentirana Margot Robbie. Flash psihodelične scene i poneki napuhani CGI efekti (kao kad izgori tvornica pa to više podsjeća na proslavu kineske nove godine) ne narušavaju pretjeranu dinamiku same konstrukcije, no da ima nekih praznih točaka (u jednom momentu policajci kucaju na vrata, nakon čega se dogodi eksplozija, i zatim nestanu i nitko ih više ne spominje), ili propuštenih elemenata to je sigurno. U nekim momentima radnja u osnovi čak podsjeća na već viđene filmove poput Reservoir Dogs ili Snatch bez SF elemenata.

Ono na što smo navikli u dramatskom principu da svaki element u naraciji mora biti neophodan; po principu “Čehovljeva pištolja – ako je u prvom činu puška na zidu, ona u drugom ili trećem činu mora opaliti”, ovdje ne vrijedi. No, to se ne bi trebalo uzeti za pretjerano zlo jer ovo je film čija je nositeljica Harley, i sve ostale podradnje bez nje su nedorečene. Tako da nema potrebe držati se strogog kanona utemeljenog na DC-jevoj mitologiji koji si, eto, može priuštiti da se Čehov okreće u grobu. Film doista nailazi na neke scenarističke probleme koji su se odrazili i na portretiranju likova. Scenaristica Christina Hodson tako se koristila plošnom karakterizacijom muških likova. Svi ženski likovi su obrađeni s dobrim i lošim stranama, dok su muškarci isključivo izrazito negativni. Ne vjerujem da je to bila prvotna namjera, no to ispada pomalo šovinstički. Sjetite se samo scene u policijskoj postaji, gdje ne radi nijedna žena i Harley se obračunava isključivo s muškarcima, što je smiješno s obzirom na to da u policiji radi popriličan broj žena. Čak mi je fascinantno kako Roman Sionis u svojoj vojsci plaćenika nema nijedne žene. Ta polarizacija na muško-žensko ispada poprilično podcjenjujuće prema oba spola, a o populizmu da ne pričamo.

Što se portretiranja muških likova tiče, Black Mask/Roman Sionis kojeg glumi Ewan McGregor oslikan je kao bogati dandy koji ne prlja ruke, već svoje sadističke porive obavlja preko trećih osoba. Doduše, ne bi nedostajalo neke akcije gdje bi on osobno sudjelovao da se i potvrdi ta njegova priroda. Statiranje se u to ne ubraja. Ovako djeluje kao lik iz disco ere sedamdesetih zapeo u iluzijama svjetske manipulacije, a nije dostojan ni ideje o tome.

Victor Zsasz (Chris Messina), krvoločni psihopat i serijski ubojica koji na tijelu markira brojeve svojih žrtava ovdje je sveden na tek običnog potrčka s nekoliko naznaka da je on mastermind koji djeluje iz sjene. Istina, on posjeduje neku vrstu odanosti, prije rečeno koristi od svog benefaktora no u usporedbi s fanatičnim ubojicom iz stripa s kompulzivnom željom za ubijanjem ova je verzija Victora iznimno blaga.

Policijski narednik nije ni vrijedan spomena. Častohlepan, podmitljiv, voli se kititi tuđim perjem… on je isključivo u ulozi da se prikaže potlačen položaj policajke Montoya.

Kad uzmemo u obzir ženske likove, Harley je najbolje portretirana. Maestralna izvedba Margot Robbie ne može nikoga ostaviti ravnodušnim. Od inteligencije do satire, bipolarnih ispada, R-rated rječnika pratimo kompletno sazrijevanje djevojke koja prigrlivši svoju neovisnost postaje žena u kompletnom smislu te riječi. I tu je odrađen fantastičan posao.

Uz Harley, najbolje je okarakterizirana i Dinah Lance/Black Canary. Barska zabavljačica koja jedina ima nadnaravne sposobnosti da svojim glasom probija zvučni zid. Jedina je šteta da se ta njezina sposobnost nije istaknula u više od dvije scene, ona prva kad lomi čaše je i toliko blaga da se brzo zaboravi u usporedbi s drugom. No, Journee Smollett-Bell odigrala je svoju ulogu dvostruke agentice i više nego odlično.

Renee Montoya koju glumi Rosie Perez, detektivka koja je inače vrlo bitan i ključan karakter u cjelokupnoj Batmanovoj priči ovdje se svodi na osobu koja svoje samosažalijevanje utapa u alkoholu, a nedostatak pripisanih zasluga svaljuje na mačizam i častohleplje nadređenih. Nažalost, to tako u detektivskom svijetu vrlo često i bude, da pojedinac na vrhu dobije zasluge za mukotrpan rad nekolicine podređenih. Nije pošteno, ali je u opisu posla. Često joj nabacuju da je zapela u osamdesetima, no gotovo nitko ne objašnjava zašto. Kao lik je obrađena vrlo plošno, i o njoj se doznaje tek u naznakama što je zapravo šteta jer ona najmanje dolazi do izražaja, a došla je do zanimljivih otkrića koji pokreću cijelu radnju.

Mary Elizabeth Winstead odlično se snašla u ulozi Huntress. Iritantno je doduše to konstantno naglašavanje oko njezina aliasa, i uspoređivanje s djevojkom koja nosi luk i strijelu, kad je u svim scenama očito vidljivo da se radi o samostrelu. Njezina obiteljska pozadina je vrlo zanimljiva, ona je Bertinelli, što je fascinantno ali premalo iskorištena činjenica. Akcijske scene su neupitne, no pasivnost u društvenim odnosima i rezerviranost su dijelovi za koje u njezinom karakteru nema potrebe.

Kostimografija je odličan odraz današnje pop-kulture, pogotovo šminka, odjeća, frizura… i svakako vrijedi svakog uloženog dolara jer je vizualno vrlo efektna. Ono što mi se još tehnički gledano sviđa u kadrovima jest prikaz Gothama tijekom dana što je nešto što se dosada nije baš viđalo, a o glazbi da ne pričamo. Od Sway With Me u izvedbi Saweetie & GALXARA, Boss B**ch od Doja Cat, Diamonds od Megan Thee Stallion & Normani do Woman od Keshe, Barracude od Hearta te It’s a Man’s Man’s Man’s World u izvedbi Jurnee Smollett-Bell. Pun pogodak i sve pohvale.

Harley Quinn: Birds of Prey redateljice Cathy Yan, donosi nam tako odličnu akciju, kričave boje, žene koje pokušavaju osvijestiti svoju unutarnju snagu, direktan dijalog s gledateljima, fantastičnu glazbenu pozadinu i pravi ‘girl gang’ s usponima i padovima. Istina, muški likovi su svedeni na karikature, ima nekoliko scenarističkih nedostataka, radnja se zaplete i razvodni negdje oko sredine pa se opet vrati na tračnice, no optimizma ne manjka. Film koji je vrtuljak pun humora, srčanosti, psovki i pušaka samo čeka da sjednete, zavežete se i uživate u vožnji.