Guy Gavriel Kay – Djeca zemlje i neba

Ova je priča, još i prije nego je bila napisana, nastala u Hrvatskoj. Prema legendi, Neven Antičević tadašnji izdavač Kayovih djela, prilikom posjeta Hrvatskoj gorespomenutom je autoru predložio sjajne teme iz hrvatske povijesti kojima se obavezno mora posvetiti u nekima od sljedećih priča. Senjski uskoci primjerice. I tako miljenik hrvatske publike u doglednoj budućnosti piše i smješta priču djelomično i na naše prostore u vrijeme turskih osvajanja, počevši od posljedica pada stvarnog Carigrada 1453. godine odnosno Saranta u Kayovoj fiktivnoj geografiji. Sarantu, kao centru moći nekadašnjeg alternativnog Bizanta iliti Istočnog Rimskog Carstva, autor je posvetio čak dvije knjige – „Odjedriti za Sarant“ i „Gospodar careva“. U tom dvotomnom romanu Kay se inspirirao arapskom opsadom Carigrada u 7. stoljeću, prvim pokušajem Arapa da se (ipak neuspješno) konačno sruši Bizantsko carstvo. Bizant i Carigrad su od prve opsade ipak preživjeli još osam stoljeća. Pad Carigrada označava kraj jedne epohe, propast Bizantskog Carstva koje je živjelo cijelo jedno tisućljeće, te je jedan od krucijalnih događaja koji su označili kraj Srednjeg vijeka. Padom Bizanta turske osvajače više nije bilo moguće zaustaviti u pohodu na Europu. Moglo bi se reći da negdje u toj točki započinje i ova priča.

Priča zapravo kreće s mladom Senjankom Danicom Gradek, čija je misija dokazati se pred Senjanima kao prava ratnica i sugrađanka, no ono što njoj najviše tišti grud jeste njezin odsutni brat kojeg odvedoše hađuci u daleku Ašariju. I kad se ukaže prilika, tijekom jednog od senjanskih gusarskih prepada Danica odlučuje da je vrijeme da se stvari promjene. Kao tjelohraniteljici dubravskog gospara Marina Đive put je nanese na put ašaritskoj vojski koja se sprema na još jednu osvajačku misiju. Paralelno s Daničinom misijom, moćna Seressa plete svoje intrige kako bi se riješila svih svojih problema, od Senjana do Ašarita. Šalju svoje agente na različite misije, no svi će se oni prije ili poslije ukrstiti svoje puteve i ciljeve s mladom Senjankom. Sudbina je nepredvidljiva, vjetrovi sudbine nanesu ljude na drugačije sprudove. A vrijeme je neumitno, ono gazi sve i otvara prostora za nove priče…

Iako bi hrvatskoj publici svakako trebala biti zanimljiva pojava Senjana (Senja) i Dubrave (Dubrovačke republike), autor svoju priču širi u puno obimnijem povijesnom i zemljopisnom kontekstu. Počevši od malih ljudi čije će male sudbine neznatno utjecati na povijesne tokove, Kay u svoj široki repertoar likova vješto upliće i slike i prilike moćnih vladara ondašnjeg svijeta.

„Zvali su to područje trostrukom granicom: Osmanlijsko carstvo, Sveto Jaditsko carstvo, Republika Seressa. Na njoj su se sukobljavale težnje. U tom su kraju dobri ljudi patili i umirali za svoje obitelji i vjeru.“

Iako je najznačajniji dio velike priče sudbina dvoje razdvojenih Senjana, brata Nevena i sestre Danice Gradek, i sve ostale „male“ priče imaju znatnu težinu. Kay se bavi sukobom istoka i zapada, kršćana i muslimana, te sudbinama malih i velikih ljudi usred ratnih zbivanja, kao i ekonomsko-političkim pitanjima naroda i država na tim prostorima. Zemljopisne odrednice romana pružaju se od Svetog Rimskog Carstva i Venecije na jugozapadu pa sve od ondašnjeg Istanbula na istoku. Lako ćete prepoznati stvarne toponime kojima se Kay koristio: Venecija – Seressa, Senj – Senjan, Dubrovačka Republika – Dubrava, Sarant – Istanbul. Zapad predstavlja Jaditsko Carstvo, zajednicu vjernika „obožavatelja“ jednog Boga sunca, Jada, odnosno ljude kršćanske vjere. Osmanlijsko Carstvo na istoku čine ašariti, odnosno muslimani. Kay se koristio dvorom Rudolfa II., cara Svetog Rimskog Carstva, koji je vladao u drugoj polovici 16. stoljeća. Kraljevska prijestolnica Jaditskog carstva nalazi se u Obravicama, a u samom uvodnom cijelu romana tamo upoznajemo Orsa Falerija, predstavnika Seresse čiji je glavni zadatak natjerati cara da se riješi smetnje zvane Senjan. Senjanci su poput pravih Senjana poznati kao gusar, strah i trepet na moru, ali i kao neustrašivi borci protiv Ašarita/Turaka, koje je i sam car podržavao. Dubrovačka Republika, iako je odolijevala stoljeća, pala je u jednom trenutku, a od središta opakih senjskih gusara i ratnika danas je ostala samo ruševna senjska tvrđava.
Vremenski se ovaj roman može smjestiti pred kraj 15. stoljeća, odnosno točno 25 godina kasnije nakon osvajanja Carigrada, ali Habsburški dvor i stanje u Europi je pomaknuto za jedno stoljeće naprijed. Carigrad je kao što možda znate, osvojio veliki sultan Mehmet II. zvani el-Fatih iliti Osvajač. Mehmetov antipod u romanu je kalif Gurçu zvani Razarač, mudri, milostiv (ne po današnjim mjerilima) i veliki vladar i osvajač. Vladavina Mehmeta II. također je dobro poznata i po vjerskoj snošljivosti kojom se ophodio prema svojim podanicima što je bilo veoma neobično za srednji vijek. Njegova vojska regrutirala se iz danka u krvi – uzimali su mladu kršćansku djecu i prema njihovim sposobnostima još su ih u najranijem periodu stavljali u razne službe. Dvije trećine pripadnika vojske činili su pješaštvo, poznatiji i kao janjičari. Spomenute činjenice okosnica su i početni motiv priče, no ovdje se ne govori samo o turskim pohodima na Europu i sukobom s Habsburškim carstvom, već i odnosima između ondašnjih dominantnih kraljevina na „našim“ prostorima, Venecije, Dubrovačke Republike i Senjskih gusara.

Uz središnju liniju koju čini priča Senjanke Danice, cijeli niz likova započinje svoj literarni put u Seressi, tadašnjem moćnom trgovačkom središtu. U Seressi dužd Ricci predstavnik vlasti Vijeća Dvanaestorice šalje nekolicinu aktera na put svakog s određenom misijom. Slikara Pera Villanija, doktor Jacopa Miuccija i privlačnu Leonoru Valeri. Svo troje nađu se usred gusarskog prepada na brod Dubrovčana Marina Đive. Jedna od gusara je i naš glavni lik, Danica, koja iskorištava priliku koju joj nudi sudbina. Priliku za bijeg, za drugačiji život. Njezine namjere ni djelovanje isprva nisu u potpunosti jasne, tako da moramo vjerovati autoru da će stvari krenuti u pravom smjeru. Jedna vrlo zanimljiva narativna linija koju možete sresti u romanu jest samoubilačka misija Senjanaca pod vodstvom ostarjelog ratnika Hranta Bunića gdje se oni kao mala skupina suprotstavljaju velikoj ašaritskoj sili koja prijeti njihovom zavičaju. Senjanci su ovdje malo prikazani kao Leonida i njegovih 300 Spartanaca u obrani Termopila. A ako ste pomislili da nećete steći uvid u stanje svijesti druge strane, prevarili ste se. Daničin davno izgubljeni brat, otet od hađuka, postaje turski ratnik te sudjeluje u velikom pohodu na Zapad. Posjećujemo i Istanbul, i velikog vladara Istoka, Ašarije, velikog Gurçua Razarača, koji je slomio neuništivi Sarant dvadeset pet godina ranije.

Svaki lokalitet koji posjećuju likovi projekcija je stvarnog svijeta u određenom vremenskom razdoblju, te zahvaljujući fleksibilnosti autora, teško je predvidjeti točan razvoj trenutnih situacija. U kojem smjeru će ići radnja, ili kakva će biti sudbina određenih likova. Kay na pojedinim dijelovima romana, uglavnom na početku ili krajem nekog poglavlja, ponekad ubaci kratki uvid u sudbinu likova do samog njihovog konca, što je svojevrsni autorov trademark kroz cijeli njegov opus. Autor se ne libi niti filozofskim promišljanjima o smislu, životu ili smrti. Bavi se univerzalnim temama svih razina, religijom, ljubavi, bratskom ljubavi, odanosti, na svoj poseban način, uplitanjem „romantičnog“ i pustolovnog i/ili fantastičnog u realističnu postavku svijeta. Sudbine malih ljudi izmjenjuju se sa sudbinama cijelih naroda, ovisno o momentu. Vladari poput Velikog kalifa Gurçua Razarača, dužda Riccija ili posljednje bizantske carice Eudoksije ljudske su i vrlo žive osobe.

Kayovi romani su povijesni romani sa stanovitim odmakom prema paralelnoj povijesti kao i prema fantastici, što je vidljivo u uporabi niza sinonima povijesnih likova ili lokaliteta. I fantastičnih elemenata, koji su u ovom romanu zaista minorni. Najmističnije mjesto su duboke šume starih Slavena, gdje stare slavenske religije još imaju moć. Iako je ovo kršćansko mjesto, i kršćanima je dopušteno zadržati svoju vjeru, Osmanlije u svakom slučaju nameću i svoju vjeru. Trakezija i Sauradija su tampon zona gdje se susreću istok i zapad, gdje još traju ratna zbivanja, a gerilsko ratovanje protiv Osmanlija vodi ban Rasca Tripon zvani Skandir – ne baš očita asocijacija s našim banovima, primjerice Šubićima ili Zrinskim. Titula ban koristila se na području Hrvatske, i kasnije čak i bosanskim krajevima. Iako se bore za narod, protiv Turaka, ne štede ni sebe, svoje saveznike, a najmanje male ljude, seljake koji se nalaze na udaru svih vojski. Seljaci su uvijek najviše na udaru zbog svog sjedilačkog načina života i nesposobnosti za rat i obranu. Zanimljivo je i promatrati transformacije glavne junakinje -Danica od izopćene Senjanke u relativno kratkom razdoblju postaje moćna ratnica koja hara istočnim predjelima sa svojim ljubavnikom banom. Pomalo šundovski, podsjetila me na Xenu, moćni lik ženske ratnice poznat mnogim fanovima žanra. Kad pročitate knjigu, za daljnji uvid u senjsko stanje svijesti pogledajte nedavno prikazani dokumentarni film Domagoja Burića „Doba uskoka“.

Djeca smo zemlje i neba, kaže Kay na 373. stranici, u poglavlju koje govori o neumitnosti smrti i povezanim sudbinama velikih i malih ljudi, događajima i putovanjima koja mijenjaju ljude. Živimo i umiremo na istoj ovoj zemlji, ispod istog neba. Osim zabavnih ili edukativnih karakteristika, dodatna mogućnost literarnih djela je i da potaknu čitatelja na razmišljanje. Ponekad naiđete tijekom romana na neke od citata koji lijepo sumiraju ideje romana, sasvim nenadano i u neuobičajenim situacijama. Tako se i kraljev savjetnik (na dvoru Rudolfa II.) recimo, propitkuje u jednom od svojih internih monologa o slučajnosti ili sudbini –

„Postoje li na svijetu obrasci ili ih stvaraju ljudi? Nastoje li pridodati značenje nasumičnosti, u pokušaju približavanja mudrosti božjoj? Je li to ludost i oholost? Ili možda krivovjerje?“