Good Omens: smijeh i smak svijeta

Sjećam se kada sam u davno zatvorenom Broadway kinu pogledao Dogmu Kevina Smitha. Prva misao nakon filma bila mi je “Good Omens je isto ovo ali smješnije.”

Prvi put objavljen 1990. godine, Good Omens je roman Neila Gaimana i pokojnog Terryja Pratchetta o biblijskoj apokalipsi i komičnim naporima nekolicine (bes)mrtnika da ju zaustave. Iako je njihov roman stekao kultni status, sve donedavno mi se činilo nezamislivim kako bi ikada mogao zaživjeti na filmu ili televiziji.

A onda se desio Amazon.

Jeff Bezos je namlatio milijarde novaca internet prodajom. Baciti pokoji milijunčić na adaptaciju Good Omens za njega je bio trivijalni trošak. I tako sam, dvadeset godina nakon gledanja Dogme, dobio priliku testirati svoj dojam u praksi.

Good Omens prati anđela Aziraphalea (Michael Sheen – Tron: Legacy) i demona Crowleya (David Tennant – Doctor Who) nakon što otkriju kako njihovi nadređeni planiraju okončati tisućljetni hladni rat Raja i Pakla. No, nakon šest tisuća godina na Zemlji, Crowley i Aziraphale ne samo da su navikli na smrtnike, već i jedan na drugoga. Dok njih dvojica pokušavaju spriječiti smak svijeta, četiri jahača Apokalipse spremaju se za posljednji nastup, jedanaestogodišnji Antikrist (Sam Taylor Buck) otkriva svoje moći a vještica Anathema Device (Adria Arjona – Pacific Rim: Uprising) ga pokušava pronaći pomoću 300 godina starih ali apsurdno preciznih proročanstava.

Iako me kao dijete užasavalo puno toga, smak svijeta je bila jedina stvar za koju nas je čak i kateheta u crkvi učila kako će se zbilja dogoditi. Naravno, dodala je pritom, samo će zli ljudi biti kažnjeni na Sudnji dan. Unatoč tome, sumnjao sam kako je božji popis dobrih ljudi možda puno kraći nego što se mi nadamo. Od tada je prošlo puno godina. Vjeru sam negdje zametnuo putem. Konačni čavao u lijes Smaka svijeta bio je upravo Good Omens Pratchetta i Gaimana koji je stravičnu viziju u mojoj glavi pretvorio u predmet sprdnje. I to je čarolija priče.

Ima li te čarolije u ekranizaciji ovog romana? Ova šestodijelna miniserija je svakako raskošno producirana. Scenarij je napisao sam Neil Gaiman. Redatelj Douglas Mackinnon je TV veteran koji je režirao epizode serija poput Doctor Who, Sherlock i The Outlander. David Arnold skladao je prekrasnu muzičku temu za uvodnu špicu i njezine obrade koje sviraju na kraju svake epizode. Digitalni specijalni efekti su daleko od savršenih ali to je nebitno jer su najbolji specijalni efekt Good Omensa glavni glumci.

Tennantov demon Crowley je karizmatičan, bahat, zajedljiv ali i pomalo sentimentalan. Čovjek rastura svoju ulogu. Kao anđeo Aziraphale, Michael Sheen ima puno veći izazov: učiniti simpatičnim lika koji je vrlo lako mogao zvučati kao iritantna cvilidreta. Umjesto toga, Sheenov Aziraphale je šarmantna hrpica dobre volje i zbunjenosti. Sami za sebe, oba su glumca odlična. Zajedno, oni su ultimativni buddy–buddy tim za koji svijet nije ni znao da mu treba. Njihova platonska totalno-nije-romansa je daleko najduhovitiji i najhumaniji dio serije.

Ostatak glumačke ekipe je solidan. Daleko najugodnije iznenađenje mi je bio Jon Hamm. Glumac kojeg sam godinama gledao u seriji Mad Men kao karizmatičnog Dona Drapera ovdje tumači samozadovoljnog i ne baš bistrog arhanđela Gabrijela. Scena u kojoj se ovaj pretvara kako kupuje pornografiju u knjižari je nešto divno. Michael McKean (This Is Spinal Tap) masakrira škotski naglasak krvoločnim entuzijazmom. Nick Offerman (Parks and Recreation) se pojavljuje u kratkoj ali slatkoj ulozi blentavog američkog ambasadora. Čak su i klinci u seriji podnošljivi. Sam Taylor Buck, Ilan Galkoff, Amma Ris i Alfie Taylor možda nisu dobri kao klinci u seriji Stranger Things, al onda opet, nitko nije.

Nažalost, zbog velikog broja likova, ne uspijevaju svi podjednako doći do izražaja. Newton Pulsifer (stand-up komičar Jack Whitehall) bi bio savršeno solidan lik u standardnoj TV komediji. Ovdje on naprosto nestaje među svim tim anđelima, demonima i čudovištima. Anathema Device je pak vrlo zanimljiv lik: žena čiji su život oblikovala proročanstva zbog kojih nikad nije iskusila slobodnu volju. Ali Good Omens jednostavno ne stiže dublje istražiti posljedice takvog života.

Vjerujem kako će ljubitelji ovog romana biti zadovoljni njegovom adaptacijom. Ali što je s gledateljima koji nisu nikad čitali Good Omens?

Iako je ovo zajednički pothvat dvojice autora, Good Omens je stilom i sadržajem prije svega Pratchettov roman. Velik dio šarma njegovih djela leži u njihovoj prenatrpanosti likovima, fabulama, digresijama i fusnotama. Pratchett gađa čitatelje rafalnom paljbom štosova i, češće nego rjeđe, pogađa u sridu. Glavni lik njegovih romana je zapravo sam pripovjedač koji komentira svijet i likove o kojima piše. I dok takav pristup funkcionira u knjizi,  predstavlja golemi izazov za televizijsku adaptaciju.

Upravo je to glavni problem Good Omens serije. Odstranimo li iz adaptacije Pratchettove zajedljive ali tople komentare, uklanjamo i dobar dio čarolije izvornika. Ostavimo li ih, riskiramo zagušiti radnju nepotrebnim objašnjenjima. Serija nam servira autorove komentare kroz glas Boga (Frances McDormand – Fargo). Iako neupitno duhovita, ova nam objašnjenja nerijetko tumače stvari koje već vidimo na ekranu. Još i gore, ponekad nam serija – s ili bez glasa Boga – ponavlja i podcrtava punchline štosova kao da ne vjeruje kako će ih publika shvatiti.

Za miniseriju od samo šest epizoda, Good Omens je prepuna bizarnih i ekscentričnih likova. Nekome tko tek upada u ovaj cirkuski svijet, to bi moglo biti zbunjujuće ili čak iritantno. Komplicirana smjesa kršćanstva, mitologije, satire i parodije tomu nimalo ne pomaže. Nije mi teško zamisliti gledatelja koji u frustraciji odustaje od gledanja ili pak pogleda seriju i zaključi kako su ljubitelji Pratchetta ludi.

Ako i jesmo, ima nas puno. Terry Pratchett je kroz u desetljeća napisao preko četrdeset Discworld romana, izgradivši fantasy ekvivalent Hitchiker’s Guide to the Galaxy Douglasa Adamsa. Njegovi romani nisu silazili s liste najprodavanijih djela. Pratchett je kroz svoje romane uspio dosegnuti nešto čarobno. S lakoćom skačući iz satire u parodiju u farsu i natrag, Pratchett je izgradio svemir koji, kroz likove bogova i čudovišta, ismijava ljudske mane ali i slavi naše vrline. Upravo je to poruka koju nam i Good Omens prenosi, pružajući nam nadu kako nismo izgubljeni u svemiru dok god prihvaćamo jedni druge. Već samo i zbog te poruke, Good Omens zaslužuje preporuku.