Inverzija Science fiction and fantasy news website
Godzilla: King of the Monsters je produkcijski raskošan i zanatski solidno odrađen blockbuster parkiran u sivu zonu Meh-tastičnosti. Zatočen u limbu između dobrog filma i toliko-loš-da-bude-dobro smeća, King of the Monsters će nestati iz vaših sjećanja još dok ćete gledati njegovu odjavnu špicu.
Film se odvija pet godina nakon događaja u Godzilli Garetha Edwardsa. Čovječanstvo zna za titanska kaiju čudovišta ali nije sigurno što napraviti s njima. Doktorica Emma Russell (Vera Farmiga – Source Code) za organizaciju Monarch razvija anti-kaiju muzičku kutiju koja nešto nešto ultrazvuk nešto nešto kontrola čudovišta. Međutim, eko-terorist Tywinn Lannister (Charles Dance – koji zvuči i izgleda isto kao u Game of Thrones) ima druge planove za doktoricu Emmu i njezinu čarobnu kutiju.
Nakon što ju ovaj „otme“, znanstvenici iz Monarcha odlaze jedinoj osobi koja bi im mogla pomoći: njezinom bivšem mužu dr. Marku Russellu (Kyle Chandler – King Kong). On je lijep, pametan i muško što znači da je uvijek u pravu, čak i kad se svađa s ljudima daleko stručnijim od sebe. Scena u kojoj ga njegovi bivši šefovi predvođeni doktorom Serizawom (Ken Watanabe – Batman Begins) nagovaraju da im pomogne kao da je stigla iz akcijskog filma iz 1980ih. Znate ono kad razočaranog akcijskog junaka njegov bivši šef posjeti u njegovoj brvnari usred ničega:
“Trebamo te! Samo ti možeš obaviti ovu misiju.” preklinje on našeg heroja dok svaki gledatelj koji je dobio otkaz ili bio ponižen na poslu osjeća duboku, primordijalnu satisfakciju.
“Rekao sam da me ostavite na miru!” proreži mu naš muževni mužjak svojim muževnim glasom.
“Ali imaju tvoju kćer/ženu/sestru/majku/suborca/psa!”
“Onda može. Ovaj put je… osobno.”
Sally Hawkins (Shape of the Water) i David Strathairn (Good Night and Good Luck) repriziraju svoje uloge iz Edwardsove Godzille skupa s Watanabeom, ali ne ostavljaju neki dojam. Tu su još i Millie Bobby Brown (Stranger Things), Bradley Whitford (Get Out) te Zhang Ziyi (The Cloverfield Paradox). Glumačka je postava potraćena na likove koji, kad nam ne objašnjavaju što se točno događa, tumače jedni drugima kako se točno osjećaju. Nadam se da su barem svi bili dobro plaćeni.
Ali fućkaš ti priču, likove i glumce! Ne gledamo filmove radi toga, zar ne? Gledamo ih radi divovskih čudovišta koja razbijaju gradove i jedni druge! Dobra vijest je da su stvorenja zaista impresivna. Uz Godzillu su tu troglavi zmaj Ghidorah, kukcolika Mothra, lavom prekrivena Rodan i drugi. Film nam odlično predstavlja ta bića kao personifikacije prirodnih sila: od Godzille koji se krije u svjetskim morima do Rodan koja spava u grotlu aktivnog vulkana.
A onda krenu scene borbi i specijalni efekti nam sakriju sva ta stvorenja u dim, mrak, kišu ili vijavicu. Ono što bi trebao biti najspektakularniji dio filma i razlog da ga uopće pogledate u kinu umjesto toga ispada najveće razočaranje. Čak i tada, mislio sam kako je možda problem u meni. Dan kasnije sam po prvi put nakon kina ponovo pogledao Pacific Rim Guillerma del Tora. Prvih deset minuta tog filma iz 2013. godine me više zabavilo nego skoro dva i pol sata ove nove Godzille.
Kako je to moguće? Oba ta filma su veliki, glupi blockbusteri u kojima se velike, glupe stvari međusobno mlate. Zašto mi onda oba filma nisu podjednako dobra?
Bitna razlika je u količini i kvaliteti detalja. Pacific Rim nam dočarava svijet u kojem kaiju čudovišta postoje kroz TV emisije, scenografiju, dijaloge, pa čak i igračke. Godzilla: King of the Monsters ide u tom smjeru ali bez nekog entuzijazma. Kada u jednom trenutku likovi otkriju ostatke Atlantide, kratko prokomentiraju svoje epohalno otkriće i odmah potom ga unište atomskom bombom. Ili recimo Monarch, organizacija beskonačnih resursa koja je skoro jednako fantastična kao i Godzilla. No, ni nakon tri filma ne znamo ništa o ovoj organizaciji. Odakle im novac? Što zapravo žele? Kako su otkrili divovska stvorenja? Kako su prikrili njihovo postojanje od svijeta?
Središnje pitanje oko kojeg se sukobljavaju likovi ovog filma jest može li čovječanstvo živjeti u miru sa stvorovima poput Godzille ili ih moramo pobiti. Moj dojam je kako je pitanje besmisleno. Ne možeš se sprijateljiti s vulkanskom erupcijom niti ju možeš uništiti bombama. Taj stav bio je možda najbolji dio Godzille Garetha Edwardsa. U tom filmu, likovi mogu samo pokušati spasiti jedni druge nakon što Godzilla uništi grad bez da ga i primijeti.
Michael Dougherty, redatelj i koscenarist Godzilla: King of the Monsters odbija otići u takav ekstrem. Njegov nam film pokušava prodati ideju kako je suživot ljudi i golemih stvorenja moguć. U tome baš i nije pretjerano uvjerljiv, možda i zbog svih tih s ljubavlju prikazanih scena masovnog uništenja. Nadalje, nigdje nam nije objašnjeno kako bi, u svijetu gdje čovječanstvo samim svojim postojanjem ugrožava tisuće životinjskih vrsta, funkcionirao suživot s golemim stvorenjima. Jedan od kaiju titana se nalazi u Bavarskoj. Europska unija ne zna što bi sa ilegalnim imigrantima. Kako će se tek nositi s planinom koja hoda?
Tek na odjavnoj špici, Godzilla: King of the Monsters nam daje naslutiti kako bi trebao izgledati planet koje čovječanstvo dijeli s čudovištima. I dok bi daleko bolji, zabavniji film započeo s tom premisom, ovaj tu završava.
Pametnom dosta.
