Inverzija Science fiction and fantasy news website
Serija For All Mankind započela je naizgled jednostavnim pitanjem: što bi se dogodilo da svemirska trka SAD-a i SSSR-a nikad nije prestala? Prva je sezona premijerno prikazana 2019. – kada je obilježena i pedeseta obljetnica američkog spuštanja na mjesec. No u seriji je prvi čovjek na Mjesecu bio sovjetski kozmonaut Aleksej Leonov. Iz tog fijaska rađa se prkos zbog kojeg Amerikanci nastavljaju ulagati ogromni novac u svemirski program.
Kroz tri sezone, autori serije Ronald D. Moore, Ben Nedivi i Matt Wolpert dočarali su nam epsku priču o istraživanju Sunčevog sustava. U prvoj sezoni je naglasak bio na uzbudljivoj pustolovini osvajanja svemira. U drugoj je sezoni tu avanturu zamijenilo rutinsko održavanje svemirskih postrojenja, ali i agresivno sukobljavanje SAD-a i SSSR-a na Mjesecu.
Treća sezona započinje početkom 1990ih. Istraživanje svemira se polako komercijalizira. Gradi se prvi svemirski hotel, a u utrku prema Marsu uključuje se i privatni sektor u liku Deva Ayese (Edi Gathegi – X-Men: First Class), karizmatičnog osnivača privatne firme Helios Aerospace. U ovoj fantastičnoj alternativnoj stvarnosti, NASA je ekonomski profitirala eksploatacijom helija-3 na Mjesecu čime si je osigurala popriličnu autonomiju. Margo Madison (Wrenn Schmidt – The Americans) je i dalje direktorica agencije, ali ne bez trzavica. Kongres pak pokušava pojačati kontrolu nad NASA-om čemu se oštro suprotstavlja bivša astronautkinja, a sada političarka Ellen Wilson (Jodi Balfour – Bomb Girls).
Od samog početka, For All Mankind se vrlo spretno oslanjala na tri glavne priče. Prva je o svemirskom programu. Druga je vezana uz privatne i profesionalne drame astronauta, inženjera i njihovih obitelji. Treća i meni najzanimljivija priča je ona o alternativnoj suvremenoj povijesti SAD-a i svijeta. Što da vam kažem? Politolog sam pa su mi ovakve stvari profesionalna slabost.
Scenaristi su pokušali uvjerljivo predstaviti alternativnu stvarnost u kojoj su SAD i SSSR nastavili ulagati enormna sredstva u svoje svemirske programe. I nakon tri sezone nisam siguran da li vjerujem u realističnost ove premise. No, svejedno mi je zanimljivo tražiti sličnosti i razlike između dvaju stvarnosti. Primjerice, Sovjetski Savez nikada nije upao u krvavi, dugi i skupi rat u Afganistanu zbog čega i dalje postoji u kasnim 1990ima. Pristup heliju-3 na Mjesecu je omogućio sigurniju nuklearnu fuziju što je ugrozilo industriju fosilnih goriva u SAD-u. Zaljevski rat i katastrofa u Černobilu se, čini se, nikada nisu dogodili.
Drugi događaji pak odražavaju našu stvarnost. Sovjetsko rušenje korejskog putničkog leta 007 iz 1983. godine dogodilo se i u seriji For All Mankind. Također, američke oružane snage sredinom 1990ih uvode politiku spram LGBTQ ljudi u svojim redovima vrlo nalik stvarnoj „Don’t ask, don’t tell“ politici. Jedna od podradnji je donekle nadahnuta stvarnim slučajem Aldricha Aimesa, obavještajca CIA-e koji je godinama prodavao povjerljive podatke Sovjetima. Druga je pak inspirirana terorističkim aktivnostima američkih ekstremnih desničara tijekom 1990ih.
Mogao bi do sutra pričati samo o sličnostima i razlikama između naše i fiktivne stvarnosti. Ali ono što mi je zacementiralo vjeru u ovu alternativnu povijest su priče likova. Spremajući se za novu sezonu For All Mankind, pogledao sam ponovno prve dvije sezone i pročitao svoj osvrt na prvu sezonu. Gledajući unatrag, mislim da sam bio previše strog prema glumcima kao što je Joel Kinnaman (The Suicide Squad). Njegov lik, astronaut Ed Baldwin, započinje kao stereotipni američki heroj – muž, otac, veteran, vojni pilot i astronaut. Ed pritom nije ni stereotip ni kritika takvog ideala. Umjesto toga se pokazao kao iznenađujuće introspektivna i emocionalno zrela osoba kojoj je iznimno stalo do ljudi s kojima živi i radi. Ili Kinnaman nije tako loš glumac kao što sam mislio, ili scenaristi vrlo vješto pišu lika u okviru njegovih ograničenja. U svakom slučaju, ne žalim se. Dapače.
Podjednako mi je bilo zanimljivo gledati Edovu suprugu Karen (Shantel VanSanten – The Boys) kako se iz stereotipne američke kućanice pretvara u uspješnu poslovnu ženu. A onda su tu prve američke astronautkinje. Iako mi je cinična i svojeglava Molly Cobb (Sonya Walger – FlashForward) i dalje simpatična, njezine kolegice imaju zanimljivije priče. Kao prva crnkinja u povijesti američkog svemirskog programa, Danielle Poole (Krys Marshall – Supergirl) trudi se održati besprijekornu profesionalnost. Ali, kao prva crnkinja u američkom svemirskom programu, ona se mora stalno iznova dokazivati javnosti, kolegama, nadređenima, vladi, pa čak i Sovjetima. Ellen Wilson pak napušta NASA-u radi iznimno uspješne političke karijere ali i dalje krije svoje stvarno seksualno opredjeljenje.
S obzirom da je serija već u kasnim 1990ima, postojećoj se postavi likova pridružuju i nove snage. Kelly Baldwin (Cynthy Wu – Before I Fall), posvojena kćer Eda i Karen, i sama postaje astronautkinja. Danny Stevens (Casey W. Johnson – GLOW) nastoji slijediti karijere svojih roditelja usprkos ružnim emocionalnim problemima. Aleida Rosales (Coral Peña – The Enemy Within) je dijete meksičkih imigranata koja je sada uspješna inženjerka u NASA-i. Upravo ona otkriva uznemirujuću tajnu koja bi mogla ugroziti karijere ljudi s kojima radi.
I opet, sada bi kao najgori fanboy ove serije mogao satima prepričavati scene i radnju. Što me dovodi do moje poante: jako volim For All Mankind. Ova je serija jedna od rijetkih koju sam pogledao više puta jer mi je toliko dobra. Dalo bi se itekako raspravljati o tome da li su i koliko znanost i povijest serije uvjerljive. Ali nakon tri sezone, dovoljno sam se zakačio na likove i priču da mi to više nije bitno. Čini se kako nisam jedini: ova je serija kritički vrlo hvaljena i jedan od najuspješnijih projekata streaming platforme Apple TV Plus. For All Mankind je ovog srpnja obnovljena i za četvrtu sezonu što je nešto čemu se prije tri godine nisam ni usudio nadati.
Kroz fiktivnu povijest američkog svemirskog programa, For All Mankind nam pokušava približiti uzbuđenje i pustolovinu istraživanja svemira: znanstvene, političke, ekonomske, inženjerske i ljudske izazove najambicioznijeg projekta u ljudskoj povijesti. A to nas dovodi do temeljnog i meni fascinantnog dramskog sukoba u temeljima ove serije: onog između pragmatičnosti i idealizma. Svemirska utrka ne postoji samo zbog šačice inženjera koji su kao djeca čitali SF priče. Ona je tu i zbog pritisaka realpolitike. Započinje kao propagandno natjecanje dvaju ekonomskih i političkih sustava, da bi potom prerasla u ekonomsku eksploataciju i politička nadmetanja na krajnjim granicama ljudske civilizacije. Ono što se na prvi pogled čini utopijski, nerijetko je zapravo rezultat cinične pragmatičnosti. Odatle žene astronauti i baze na Mjesecu.
Pritom je poruka serije kako je svemir hladno i nemilosrdno mjesto u kojem nema mjesta za glupost i neznanje. Jedini način da ljudi prežive jest kroz suradnju i povjerenje. U seriji to vidimo na Zemlji, Mjesecu i na Marsu. Ova se poruka itekako odnosi i na nas tu na ovome planetu, koji i nije ništa drugo doli golemi svemirski brod. Bilo bi lijepo kada bi svi to naučili.
