Fantasy… i zašto sam ga prestao, pa ponovo počeo čitati

Pametniji od mene bi rekli de gustibus non est disputandum, ali ne mogu si pomoći.  

Fantasy kao žanr postoji puno dulje nego znanstvena fantastika pa je i logično da je ranije ispucao sve svoje blagodati te da se teme žvaču iz godine u godinu. Nisam neki ljubitelj fantasyja i u zadnje vrijeme ga ne čitam često, ali, kao što ću to objasniti kasnije, neke stvari jednostavno ne možemo izbjeći.

Svi smo počeli s Gospodarom prstena i na njega nema smisla trošiti riječi; čitao sam ga ’94. godine, bio sam drugi srednje i sjećam se svakog prokletog trenutka knjige. Nisam ga ponovno čitao, što iz principa, što iz lijenosti, ali stoje na polici i čekaju još jedno “odraslo” čitanje i jedno malo zreliju ocjenu. Vrhunska je to literatura, iako se sjećam da su me Dvije kule malo udavile s Frodom i Samom i njihovim platonskim homoseksualnim odnosom, ali sve dalje je bilo vrhunski i sočno. Nadalje je prirodno došao Hobit, jer tada nisam znao da je Tolkien i to napisao i da prethodi ovoj trilogiji, a kada sam završio ovu, poprilično dječju knjižicu, onda sam pročitao sve od Tolkiena; doduše trajalo je to i za vrijeme fakulteta jer nije još bilo prijevoda na hrvatski, ali čim su ga objavili došao mi je pod ruke. Sjećam se kako sam u knjižnici na tadašnjem Pedagoškom fakultetu u Osijeku našao jednu malu, neuglednu, poprilično istrošenu knjižicu u paperback izdanju na engleskom; pisac se zvao Guy Gavriel Kay a roman The Summer Tree. Tada sam još teško sricao engleski u čitanju, ali sam se oduševio knjigom i preporučam je svima. Nažalost, tada nije bilo ni jednog prijevoda na hrvatski, a ebay je bio tek u povojima, dok je internet imala svaka treća učionica (ako se dobro sjećam), pa sam sa Guyom tada završio i više ništa od njega nisam čitao – to kanim promijeniti. Kasnije sam saznao da je upravo Kay pomogao Christopheru Tolkienu prilikom uređivanja nedovršenog očevog Silmarilliona. I da, toliko je dobar.

Prije dvije godine kupio sam cijeli The Fortress serijal legendarne autorice C. J. Cherryh. Počeo sam čitati Fortress in the Eye of Time, prvu knjigu serijala i potpuno se razočarao. Očekivao sam puno više od žene koja je napisala fantastični, Hugom okrunjeni Downbelow Station – da budem iskren zato sam i kupio sve te knjige, ali jednostavno nisam mogao čitati te beskrajne opise, i opise i opise. Prodao sam pet knjiga u bescjenje zaboravivši pri tome i zbog čega sam ih kupio. Slično se dogodilo i s vrlo popularnim Tadom Williamsom, a bogami i sa serijalom Pleme spiljskog medvjeda Jean M. Auel. U jednom razgovoru moj prijatelj odlično je secirao cijeli spiljski serijal: prva knjiga je odlična, druga je dobra, a ostale ništa ne valjaju, ali se prodaju kao lude. Od dubokih razočarenja još ću samo spomenuti Richarda Scotta Bakkera i njegovu trilogiju Princ Ničega – po meni, loše knjige: pročitao Tama koja prethodi, ali sa stenjanjem, patnjom, preskakanjem stranica tražeći sve brži kraj. Najbolji dio knjige bila je ona debela tvrda korica na kojoj je pisala previsoka cijena, ali je označavala da sam ipak došao do kraja. Ostale dvije knjige se ne usudim ni uzeti pred oči. Rijetka zvijezda proizašla iz kokičarskog fantasyja je Harry Potter: ta knjiga je dobro osmišljena, jasna, s porukom i prihvatljiva djeci, a i poprilično originalna. No, neću sada o dječjoj literaturi jer ću otići predaleko s Narnijom, Alisom, Neispričanom pričom itd…

No, to je bilo u vrijeme inflacije fantasy djelima jer Bakker je preveden cijeli na hrvatski (sve tri knjige); masa knjiga počela se pojavljivati, a čarobnjaštvo i mač postali su sveopće ludilo i ja nisam mogao pojmiti zašto jednostavno ljudi ne uzmu Gospodara prstena i pročitaju sve o tome. Ovakva ponavljanja i preslagivanja u meni su budila gnjev i odbacio sam fantasy na dobrih deset godina. Pod inflaciju literature mislim na knjige o Warcraftu, Zaboravljenom kraljevstvu, pa onda kompletna smeća o vampirima, vukodlacima, vilama, vilenjacima, zombijima… Da, reći ćete to nije fantasy nego horor, ali u mega inflaciji vampirizma u literaturi (koja se prodaje kao da sadržavaju eliksir mladosti) ne postoji ni jedna, dakle, ni jedna knjiga od koje bismo se uplašili ili jezovito zamislili; sve su to tinejdžerske priče o nesretnim ili sretnim ljubavima, školske razmirice, neke drevne borbe davno zaspalih zala u kojima ima i čarobnjaka i vilenjaka i svega onoga izvučenog iz Tolkienovog svijeta. Stephen King je odlično rekao: “Harry Potter je knjiga o odrastanju, otuđenosti i pronalaženju vlastitog ja; dok je Sumrak saga o tome kako je važno imati dečka.”

Postoje vrlo jasne karakteristike fantasy romana koje me odbijaju od čitanja:

1) Cijena – gotovo ne postoji roman koji je jeftiniji od 150 kn (znam da postoji gradska knjižnica, ali protivno učenju u knjizi The Dispossessed, želim posjedovati sva izdanja koja čitam).

2) Veličina – gotovo ne postoji roman koji je kraći od 700 stranica, a pretežno su i deblji. Kada čitamo, rijetke knjige opravdaju količinu riječi, pretežno napisano na 1000 stranica (govorim o Williamsu npr.) odličan bi pisac sastavio u 400, dakle više od 60% viška, a toliko nemam ni živaca ni vremena.

3) Količina nastavaka – gotovo ne postoji roman ili priča koji je samostalan, općenito svi imaju Bujold sindrom.

A onda su mi pod ruke došle Pjesme leda i vatre Georgea R. R. Martina (nisam pročitao sve knjige jer su opet brutalno skupe). Fantastično razrađeni likovi, zamišljen svijet u kojemu se osjeti magija, ali je suptilna, skrivena, daleka… definitivno su zasluženo ekranizirane u možda najbolju fantasy seriju svih vremena; pa Anubisova vrata Tima Powersa. Nakon toga fantasy se polako počeo vraćati u moj čitalački svijet. Powersovi – Kad tamno istekne i Na čudnim plimama (po kojoj je snimljen zadnji dio Pirata s Kariba) spadaju u sam vrh žanra i nešto što zaista vrijedi pročitati. Nezaobilazni Neil Gaiman i njegovi Američki Bogovi; meni se nije baš svidjela ali je drugačija, napumpana s porukom i idejom. Vrlo dojmljiva knjiga nakon koje se pitate wtf i želite ju ponovno pročitati; ili remek djela Joan D. Vinge – bivšu ženu vrlo popularnog Vernora Vingea – i njezinu Snježnu i Ljetnu kraljicu; ili legendarni Terry Pratchett i njegov Svijet diska koji je toliko smiješan da je zbunjujuće.

Dugo sam prebirao koji mi je najdraži fantasy autor i namjerno sam ga ostavio za kraj: Roger Zelazny i meni najdraži fantasy serijal Amberske kronike. Deset knjiga čistog užitka i dokaza da fantasy ne mora biti na tisuću stranica nego da je dovoljno svega dvjestotinjak da bi knjiga imala smisao. Sve što je Zelazny napisao koketira s fantasyjem, osim možda Gospodara svjetlosti koji je možda najbliži SF-u, ali knjige poput trilogije Dražesnog princa pa Noć u samotnom oktobru sami su vrh fantasy žanra.

Ovdje nisam spomenuo neke uvažene fantasy autore koje nažalost nisam još stigao čitati, kao npr. Stevena Eriksona kojega hvale na sva zvona, pa Marion Zimmer Bradley i njezin serijal Magle Avalona; pa Robert Jordan koji je napravio čak 14 knjiga u serijali Kotač vremena; Iako više naginjem čistoj znanstvenoj fantastici, i prije bih uzeo Dostojevskog, Johna Fantea ili Millera u ruke nego fantasy knjigu, u ovom žanru ima vrhunskih ostvarenja, maštovitih svjetova i natprirodnih ideja. Meni ostaje žaljenje, što se fantasy okreće demonima, vampirima, zombijima i vukodlacima, a sve ono što ostane vuče inspiraciju iz Tolkinovog svijeta i nepotrebno cijedi ideje o runama, mačevima, čarobnjacima, a zaboga, znamo sve o tome.