Dom gospođice Peregrin za čudnovatu djecu je čini se taman dovoljno neobičan

Ukoliko ste ljubitelj Tima Burtona (poput mene) voljet ćete ovaj film koji odiše tipično njegovom atmosferom od kostimografije do borbe kostura koji su mi prizvali u pamćenje one iz fantastičnog Corpses Bride. Problem nastaje ako film pokušate usporediti s knjigom Ransoma Riggsa jer se njih dvoje u jednom trenutku rastanu kako se nikada više ne bi sastali. Dakle, oni koji samo žele pogledati Burtonov film biti će zadovoljni, oni koji pak žele vidjeti filmsku adaptaciju dobre knjige biti će razočarani (nismo li uvijek?).

Kao što je to žalosni običaj kada se knjiga pretvara u film puno je toga izbačeno, a još više (nepotrebno) dodano i uljepšano. Na početku film više manje ide u korak s knjigom. Jake (Asa Butterfield) je sasvim običan tinejdžer čiji se život mijenja nakon neobične smrti njegova djeda. Jake je odrastao uz djedove priče o životu u domu za djecu koja su bila vrlo posebna što potvrđuju i slike koje mu često pokazuje. Priča mu o sposobnostima koje su djecu činila posebnom, o čudovištima koja su ih željela uništiti i o gospođici Peregrine, ravnateljici doma i zaštitnici čudnovate djece. Jacob dugo vremena vjeruje svom djedu i njegovim neobičnim fotografijama dok ga otac ne razuvjeri govoreći mu kako je djed uistinu živio u dječjem domu u kojem su bila posebna djeca, ali ne posebna na način na koji je djed to pričao. Jednako kao što su i postojala čudovišta, ali ne neki bajkoviti stvorovi već nacisti koji su protjerali židovsku djecu iz njihovih domova. Kako odrasta, Jacob prihvaća očevo viđenje stvari te smatra djeda pomalo dementnim i izgubljenim. No kada u noći njegove smrti ugleda Praznoduha, čovjekoliko biće neobičnih očiju s ustima punim ticala zapita se koliko je bilo istine u Abeovim pričama. Djed ga svojim zadnjim dahom uputi da „nađe pticu u petlji s druge strane starčeva groba u rujnu 1940 i reci joj što se dogodilo..“. Dobro, to je citat iz knjige, u filmu su datum promijenili na 03. rujan 1943.

Uglavnom, Jacob nakon konzultacija s psihijatricom u pratnji nezaposlenog oca kreće prema Walesu kako bi pronašao dom i tajanstvenu gospođicu Peregrine (Eva Green). Film tu i dalje putuje usporedno s knjigom (plus, minus koji detalj) te Jacob nalazi dom, gospođicu Peregrine i svu neobičnu djecu o kojoj mu je djed tolike godine pričao.

Jacob saznaje da i sam posjeduje čudnovatost, istu onu koju je imao i Abe, mogao je vidjeti Praznoduhe. Također saznaje sve o tim stvorovima, a i mnogo toga o djedovom životu u domu i ponešto narušenim odnosima koje je ostavio kad je otišao. Iz meni nerazumljivih razloga nekoj od čudnovate djece zamijenjene su sposobnosti (tako je sad Emma lakša od zraka, a Olive pali vatre samo dodirom dlanova), neki su prikazani mlađima nego su to u knjizi (Bronwyn, Fiona), neki starijima (Olive), čak su i ljubavni interesi zamijenjeni (Enoch/Olive umjesto Fiona/Hugh), a dodani su i likovi koji u knjizi ne postoje (blizanci s pogledom meduze). No, sve se to da oprostiti kad se baci pogled na predivan dom i vrt koji ga okružuje. Scena resetiranja vremenske petlje jedna je od najboljih u filmu, posebno ako je gledate u 3D-u.

Ono preko čega je teško prijeći je sve što događa nakon trenutka kada Jacob i ostatak djece pred napadom Praznoduha koji je ubio Abea pobjegnu iz doma koji biva uništen jer zarobljena gospođica Peregrine nije bila ondje da resetira vremensku petlju. Svi su svjesni da što prije moraju pronaći drugu petlju u koju bi mogli useliti kako ih ne bi stigle godine koje bi proveli proživljavajući stalno isti dan. I to je otprilike dio gdje se knjiga i film rastaju (što mi je uvijek mrsko). Neću pisati o detaljima kako ništa ne bih pokvarila onima koji još nisu pogledali Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu, samo ću reći da je zadnjih pola sata filma svojevrsna mješavina sve tri knjige iz serijala, Burtonove mašte i priznajem nekih vrlo zgodnih scena. Preporuka je da film odgledate u 3D-u, tako je mnogo zabavniji i impresivniji. No, na kraju dana, čak i s 3D-om u igri, knjiga mi je definitivno draža. Burton je odradio relativno dobar posao, poneki su dijelovi i scene čak odlični, no očekivanja su ipak bila veća.