Dnevnik prijestolja #5: Ne tucite me, ova epizoda mi se svidjela

 

Izgleda da je Igra prijestolja stekla određeni imunitet, gledajući da je trenutno toliko popularna da nitko ne smije reći ništa protiv serije bez da ga se etiketira osobom koja to radi samo zato jer je moderno pljuvati po njoj. Ili to ili se jednostavno sve kritike smatraju neopravdanima, postojećima samo zato jer je autor ili pročitao knjige i ne može distancirati ta dva medija ili jednostavno očekuje previše.

Zadrti fanovi nisu bili zadovoljni mojim dnevnicima čak i kada sam pohvalio epizodu, a kada sam ušao u prave ‘ne sviđa mi se’ vode s prethodnom epizodom, najčešća reakcija je jednostavno “Ako ti se ne sviđa, nemoj gledati.”

Pa samo da razjasnim to, nakon šest godina gledanja definitivno ne mislim odustati zato jer mi se jedna epizoda nije svidjela. Ako sam preživio petu sezonu, onda mogu i jednu lošu epizodu iz sredine šeste, jer ipak, sredine su gotovo uvijek i bile slabije od ostatka.

Ali nije da ja želim ne voljeti seriju (mada me loše epizode više inspiriraju). Ja, kao i još mnogo ljudi, zapravo želim da me serija obori s nogu. Mnogi su to doživjeli s epizodom “Hardhome” iz prošle sezone, ali osim što smo dobili lijepo režiranu akciju, zapravo je ta epizoda bila samo jako zabavan filler, s tek jednom novom informacijom koja nikoga nije posebno iznenadila.

No kako kažu, tko čeka, dočeka, i ja sam konačno dočekao svoje, zato jer “The Door” nije samo šokantno dobra središnja epizoda, već jedna od najboljih epizoda do sada. Pa da se objasnim…

Prvo, ne i primarno, sve scene u ovoj epizodi gurale su radnju naprijed. Ovu sezonu sam često kritizirao zbog fillera i iza toga stojim. Scena u kojoj Tyrion raspravlja s robovlasnicima gotovo sigurno nije napravila mnogo, ali zato surađivanje s crvenim svećenicima definitivno hoće zakomplicirati radnju. Jonovo mijenjanje raspoloženja u prošloj epizodi nije napravilo apsolutno ništa, osim što je naglo prešao iz ‘ne’ u ‘da’, što je bilo nepotrebno, ali zato Jonov odlazak sa Zida konačno gura njegovu radnju u novome smjeru. Jorahova priglupa infiltracija i Daenerysino ponavljanje starog gradiva možda su povećali broj targaryenskih trupa, ali jednostavan razgovor između njih dvoje pokazao nam je dinamiku između likova koju dugo nismo vidjeli zbog čega me nakon STVAAAAAARNO dugo vremena neki događaj u Essosu iskreno dirnuo.

O ovim bi se trenucima moglo još pisati, pogotovo o Varysovoj faci nakon bolno opakog dijaloga s određenom ženom u crvenom, ali pošto smo u ovoj epizodi dobili čak dva nevjerojatna trenutka, najbolje da se odmah bacim na to, jer i ovako jedva imam dovoljno prostora za nahvaliti sve što moram.

Prvi od tih trenutaka je proglašenje kralja ne Željeznim otocima. Osim što je Theon napokon dobio novu svrhu u seriji (za što sam odavno navijao!), mi smo dobili odličnu glumu, odlično pisanje i odličnu režiju. Ništa od toga inače nije nešto čime se ova serija baš može hvaliti, tako da me stvarno iznenađuje da je ovo tako dobro ispalo. Samo onih nekoliko sekundi kada se novoproglašenog kralja Eurona utapa, dok istovremeno ostatak Greyjoya bježi prema brodovima, scena je koja može zvučati dobro na papiru, ali koju se za pravi doživljaj baš mora doživjeti na ekranu. Ipak, čitanje ima određena ograničenja, pa je stvarno nepotrebno gledati seriju koja toliko često nikako ne iskorištava moć svog medija. Sva sreća pa Jack Bender zna svoj posao i najveća šteta je što režira samo još sljedeću epizodu. Igra prijestolja oduvijek je bila serija ogromnih ambicija, što je vjerojatno razlog zašto svi konstantno vjeruju da je serija dobra, ali tek sada, kada je barem na kratko kormilo preuzeo čovjek koji zna obistiniti te ambicije smo dobili epizodu koja je točno ono što je serija oduvijek htjela biti.

Ako pitate ljude da vam kažu koje su njihove najdraže epizode, često ćete dobiti odgovore kao što su “Hardhome“, “The Watchers on the Wall” ili “Blackwater“. Za posljednje dvije bio je zadužen Neil Marshall, čovjek za kojega se priča da može napraviti odlične borbe s relativno niskim budžetom. I svakako, te epizode stvarno jesu jedne od upečatljivijih.

No iako su te epizode bile zabavne za gledanje, i dalje se očigledno nalaze u okvirima televizijske kvalitete, bez umjetničkog dojma i filmskog vizualnog identiteta u kojima bi takvi događaji najjače sjali. Da, serija očigledno daje svoj apsolutni maksimum i uz očigledna ograničenja ni ne može napraviti više, ali ono što želim reći je da je serijal Pjesma Leda i Vatre najčešće jednostavno preambiciozan za televiziju. Ne znači to puno, i dalje pričamo o seriji koja tamani rekorde jedan za drugim i koja je cijeli svijet ujedinila u fantasy seriji. GoT, kao i superherojski filmovi, sve su ljude pretvorili u geekove i malo se tko danas ima pravo ne nazivati jednim. Možda ćemo za sljedećih deset godina svi igrati Dungeons & Dragons, tko zna.

No glavni razlog zašto sam isticao ograničene ambicije je taj što prvi puta od početka serije smatram da ih je serija stigla, da ne kažem i prestigla.

Za to je, naravno, najzaslužnija Branova radnja koja se lijepo gradila kroz cijelu epizodu, i kao pravi krešendo, zaustavila se onda kada je buka postala najglasnija.

Na papiru to isto zvuči relativno jednostavno, zombiji napadaju spilju i puno likova umre, ali na ekranu, uz dinamičnu glazbu, zastrašujuće zvukove i konstantnu napetost, teško je ne gledati u ono što se događa ne ekranu totalno izbuljenih očiju i sa srcem koje sve brže kuca, zato jer znate da će se do kraja dogoditi nešto još gore.

I iako je Ljetnikova smrt vjerojatno nepotrebna i samo još jedna dokaz da D&D stvarno ne žele strahovukove u seriji, Leaf i Bloodraven otišli su na puno više zadovoljavajući način, pogotovo ovaj potonji koji se raspršio u prekrasnu CGI animaciju.

Najdramatičniji trenutak je ipak onaj Hodorov, za koji ovih dana znaju svi, čak i oni koji ne gledaju seriju, zato jer je na facebooku dobio jednaku porciju R.I.P.-ova kao i neki od ovogodišnjih preminulih selebritija.

D&D su rekli da je sve što se dogodilo u tih posljednjih nekoliko trenutaka isključivo Martinova kreacija, što znači da nam je prvi puta službeno spoilano nešto što nismo znali (Jonovo oživljavanje ne računam), i ironično mi je to da se sada pitam hoće li GRRM moći to ovako dobro izvesti.

Sada me možete proglasiti nevjernikom, ali iskreno ne znam hoće li ta scena na papiru iz mene izlučiti suze, kao što je ovdje bio slučaj. I ne lažite da niste plakali!

To ne znači da imalo više vjerujem u D&D-a i uopće ne sumnjam da će me ponovno iživcirati, zbog čega ću ja svojim tekstovima ponovno iživcirati fanove, ali zato sada znam da postoji osoba koja može napraviti nešto istinski dobro s ovom serijom. Jack Bender režirati će i sljedeću epizodu, zbog čega nakon dugo vremena jedva čekam ponedjeljak uz mazohističku nadu da će me ponovno shrvati.

Jer ništa nije bolje od emotivnog sloma na početku tjedna.