Dnevnik prijestolja #2: ‘Najbolja sezona do sada’

 

Prije nego je šesta sezona Igre prijestolja stigla na male ekrane pročitao sam intervju u kojem D&D tvrde kako će ovaj put, za razliku od prije, svaka epizoda biti dobra i donijeti nešto uzbudljivo. Naravno da im nisam povjerovao, po njima je svaka sljedeća sezona bila ‘najbolja sezona do sada’, a nije da baš mogu reći da je kvaliteta bila nešto posebno konzistentna.

Jedini put kada su me uspjeli prevariti jest u četvrtoj sezoni kada sam im naivno povjerovao da će kompletna sezona biti dobra. No tada je Joffrey umro u drugoj epizodi, a sljedeća interesantna epizoda bila je tek ona osma.

Nedostataka su očito svjesni i D&D, kad već tako najavljuju novu sezonu, pa su valjda došli do zaključka da ne žele da im se sezone pamte po jednoj epizodi koja je dobra zbog jednog događaja (prva sezona je bila poznata kao ‘wow, fantasy serija’, a ostale su ‘ona sa zelenom vatrom’, ‘red wedding sezona’, ‘ona s palčevima i očima’ i ‘ona s puno zombija’).

Druga epizoda šeste sezone zove se ‘Home‘ i pokazuje nam kako su točno D&D naumili povećati kvalitetu sezone.
Dobrim dijalogom? Kvalitetnom akcijom? Istinski emotivnim trenucima? Napredovanjem likova?
Ne baš.

Odgovor je, naravno: ubijanjem važnih likova svakih petnaest minuta.

Isto su napravili i u prvoj epizodi, kad su u pet minuta istrijebili sve Martellove, a ovaj put, u dvije zbrzane i isforsirane scene, ubijeni su Roose Bolton, jedan od najvećih negativaca serijala, i Balon Greyjoy, najluđa frizura Westerosa.

Priznajem, Balonov susret s Euronom je bio jedan od najzanimljivijih djelova epizode, ali shema tih pet minuta išla je ovako: Scena s Balonom i Yarom, čisto da se ljudi sjete tko su oni (1 minuta) -> Balon i Euron, Balonova smrt (3 minute) -> Balonov pogreb, Yara se zaklinje na osvetu (1 minuta).

Da sam takvo nešto čitao, a ne gledao, mislio bih da je riječ o kratkom sažetku s wikipedije.

Boltonova smrt je važniji trenutak, ali napravila je ravno dvije stvari:
-> Eliminirala je još jednog lika nakon dvominutne scene.
-> Dokazala je da je Ramsay toliko jednodimenzionalno zao da postavlja svjetske standarde u fikciji.

Sve što jedan negativac može napraviti, on je napravio. Silovanje, patricid, ubijanje ranjenih, fizičko i mentalno mučenje, ubijanje žena, ubijanje beba… I kroz sve to, kroz sve te godine, ni jednom nije pokazao ni komadić razvoja lika ili ikakve dubine. Joffrey je barem bio zabavno zao, ovo je samo… Meh.

Najbolji dio epizode je definitivno onaj koji pripada Branu, pošto je istovremeno jedini trenutak u kojem se vidi da D&D nastoje napisati nešto što bi se moglo nazvati pričom.

Još od prve sezone nisam bio siguran zašto su odlučili eliminirati flashbackove, pošto su u knjigama priče o prošlosti važne za radnju. Očito su to s vremenom shvatili i ova dvojica pa ćemo sada konačno vidjeti sve što su već trebali ispričati. Nema veze, neki kažu ‘bolje ikad, nekad nikad’ pa čak i ako je riječ o pokazivanju najvažnijih likova u serijalu tek u šestoj sezoni serije.

Ipak, ono o čemu svi najviše pričaju je Jon.

Tako Jon na GoT wikia ponovno pod ‘Status’ ima ‘Alive’. Kakvog li uzbuđenja. Znam da će ga Melisandre oživjet još od 2011. godine, ali čak i ljudi koji nisu čitali knjige bi trebali znati da će se to dogoditi još od kad ga je pogodio prvi bodež na kraju prošle sezone.

Osim što je cijela posljednja scena ekstremno neuzbudljiva (očekivao sam plamenove, vatrene poljupce, nešto bolno, nešto ludo, a dobio samo milovanje i slijeganje ramenima), a najviše me iznenadilo to što je Jonu ošišana kosa!
O da, dame i gospodo, famozna kosa ekstremno podijeljenih kritika napokon je mrtva!

Možda šesta sezona postane poznata kao ‘ona u kojoj je Jon konačno ošišan’.

Ima još par radnja o kojima nisam ništa napisao (Cersei, Tyrion, zmajevi, Robert Strong, Jaime), ali o tim likovima ću pisati tek kad se nešto stvarno dogodi. Da budem konkretniji, nešto što nije scena koja ‘izgleda lijepo’.

I za kraj, najbolji lik i dalje ostaje Theon Greyjoy koji je sa svoje tri rečenice ponudio jedini dio koji posjeduje pravu emotivnu vrijednost.

Mogu gledat kako psi jedu djecu, kako Jona oživljavaju, kako se Yara zaklinje na osvetu i kako Tyrion prvi put vidi zmajeve kojima se divio cijeli život… I sve to ću to odgledati s bradom naslonjenom na ruku i ravnodušnim izrazom lica. Ali zato trenutak kad Theon pita Sansu ako mu može dati konja jer želi ići doma… Odmah dolaze suze i šaka ide u zrak.

Ah, Theone… Molim te, nemoj umrijeti u sljedećoj epizodi.

Što onda? Je li ova epizoda bila dobra?

Pa zapravo i je, usprkos svim kritikama koje sam naveo. Čak bih rekao da je ovo bila druga najbolja druga epizoda do sada!

Razlog za to mogu biti ekstremno niska očekivanja, ali zapravo mislim da je razlog taj što je Igra prijestolja prije svega zabavna serija. Ne baš pametno zabavna, ali zabavna na isti onaj način na koji to može biti šund fikcija. Ipak, mora postojati razlog zašto je odjednom gleda cijeli svijet, a to definitivno nije zato jer je riječ o kompleksnoj, teško shvatljivoj i dubokoj seriji. Takve se najčešće ukidaju nakon prve sezone.

Ali Igra prijestolja ipak ima svojih čari.

Konstantno me zanima što će biti dalje i, koliko god to neemotivno odradili, jedva čekam saznati tko umire sljedeći. Od serije sam konačno počeo dobivati točno ono što od nje i očekujem, a za to se nije trebala promijeniti ona, već ja.
Zato sada, kad je gledam s pola mozga, osim što mogu donekle prakticirati ono što neki zovu ‘uživanje’, isto tako mogu na sav glas pjevušiti glazbu iz uvodne špice, bez razmišljanja o susjedima i osjećaju srama…
Neka svi čuju, i ja sam jedan od vas, i ja gledam Igru prijestolja! I to se neće promijeniti sve dok ne završi zima!
Tam-tam, ta-ta-tam-tam, ta-ta-tam-tam, ta-ta-tam-tam…