Dnevnik prijestolja #1: Mrtvi likovi, mrtve radnje, mrtvi entuzijazam

 

Čim sam saznao da sam zadužen za recenziranje nove epizode Igre prijestolja zaključio sam da ću radije pisati desetepizodni dnevnik nego klasičnu recenziju. (I da, spojleri slijede!)

To je tako jer nakon šest godina pisanja o toj seriji ja više ni ne znam što bih mogao reći o njoj, čak i nakon što izađe nova epizoda, k tome prva epizoda koja ide dalje nego što su knjige ikada išle (za to im je trebalo šest godina, a Martin u šest godina nije stigao objasniti kako točno Jon Snow ipak neće završiti mrtav).

Tako će ovo više biti niz mojih razmišljanja, mene koji sam nekoliko puta pročitao sve knjige i pogledao svaku epizodu na određeni ponedjeljak. I ne, neću biti jedan od onih “To je loše zato jer je u knjizi drugačije” fanova, jer čak i to uzme previše truda, tako da je dovoljno ići sa “To je loše zato jer je jednostavno glupo” pristupom.

Na svu sreću, prva epizoda šeste sezone ne pruža nikakve veće iritacije i želučane probleme. Što ne znači mnogo, jer čak i peta sezona je počela solidno, a ako izuzmemo ‘Hardhome‘, završila je toliko grozno da mi je još uvijek malo mučno.

Gdje smo stali…

E da, Jon Snow je toliko mrtav da mi je čudno da već nije postao zombi. Nisam siguran zašto bi ga njegovi ubojice, koji znaju za zombije, tek tako ostavili nasred polja. Možda su ga toliko mrzili da su htjeli repete, otišli popiti nešto pa kad se vrate da ga mogu ubiti još jednom.

Jon Snow nije jedini aspekt koji je definitivno mrtav ove sezone, već je to i cijela radnja Dornea na kojoj su D&D ‘puno’ radili prošle godine. Dobro, i dalje imamo Sand Snakice, ali kada se u pet minuta ubiju svi ostali tamošnji likovi, znaš da je netko u produkciji rekao: “Čujte… Ovaj… Jel’ možemo ubit tu radnju nekako?” nakon čega su se D&D samozadovoljno prihvatili posla, pritom ni ne pomislivši na to da se radnje mogu srezati i bez da se ubije sve likove uključene u nju.

Ali eto, tako to oni rade, usprkos tome što time pokazuju da nikada zapravo nisu ni znali što bi mogli napraviti s njima. Tako je prošle godine umro Barristan Selmy, zbrzano i nepotrebno, samo zato jer su morali pod hitno smanjit broj likova i eto, on je izvukao najkraću slamku. Već mogu zamisliti članak na nekakvoj GoT wiki stranici koja nadugačko i naširoko opisuje rast lika samo kako bi završila s ‘And then he died’.

Neću komentirati sve radnje, ali mogu ih nabrojati: Ramsay pokaže komadić empatije, samo kako bi taj komadić ponovno odbacio, zato jer Ramsay je zao i bolje vam je da to znate! Brienne ponovno juriša na postrojbu i ponovno pobjeđuje, zato jer Brienne očigledno može uništiti i vojsku Drugih, samo se treba naći na pravom mjestu u pravo vrijeme. Jorah i Daario traže Dany, a onda pronađu prsten usred ogromnog polja, zato jer, bo, Jorah u svojoj glavi ima CSI zoom mogućnosti. Tyrion priča s Varysom koji mu dobro dolazi kao prevoditelj, jer inače bi išao uokolo i govorio majkama kako im želi pojesti djecu. Khal Moro, novi antagonist Daenerys Targaryen, pružio nam je prekrasan Monty Python dijalog sa svojim pobratima, Davos brani Jonov leš, Mellisandre zapravo ima šest tisuća godina i spava gola, Arya je slijepa i dobiva batine, Jaime i dalje voli Cersei i što još…

A ništa. To je to. O svemu se tome može pričati, ali i ne treba. Ništa nije dovoljno značajno da mi uzme veću pozornost od “Gledat ću opet sljedeći tjedan”. Definitivno nisam u nekakvom elementu napetog iščekivanja daljnje radnje. Ne grizem nokte zato jer “Joj, kako će se Dany izvući iz ralja staračkog doma?”

Iskreno, ne radujem se ničemu ove sezone. Ne zanima me hoće li Drugi napasti. Svejedno mi je tko će umrijeti. Briga me ako će Bran napokon dobiti pravu radnju. Ne zanima me hoće li se Jon vratiti i to ne samo zato jer znam da hoće, već i zato što Jona smatram tek dvadeset i sedmim najzanimljivijim likom Igre prijestolja. Ni Dany mi nije daleko, a bome se i Tyrion od prošle sezone stvarno trudi završiti što dalje na tom popisu. Većina likova koji su mi bili iole zanimljivi sada su mrtvi i ostao mi je jedino Theon Greyjoy. Da, Theon je moj najdraži lik u Igri prijestolja. Što znači da će vjerojatno umrijeti u trećoj epizodi.

Usprkos svemu, je li ova sezona počela dobro?

A valjda je, da.

Osim bezveznog Jorahovog detektivskog razvaljivanja, ni jedna scena nije bila dovoljno naivna da bude upečatljivo iritantna. Dosta toga je bilo lagano naivno i lagano iritantno, ali ni jednom nisam poželio baciti laptop u zid. Nakon što sam završio epizodu, bez ikakvog sam pritiska otišao na ručak i usput obavio sve poslove na mom imaginarnom popisu, kao što je, na primjer, vraćanje routera mom teleoperateru.

I tako život ide dalje, bez entuzijazma i pretjerane vjere u fantasy žanr na televiziji, ali, ako ništa drugo, barem ću sljedećih nekoliko ponedjeljaka imati razlog za dizanje ujutro.