The Defenders: ne-baš-klimaktični klimaks

Priznajem kako su me Netflixove serije o Marvelovim super junacima totalno ulovile na prepad. Prvu sam sezonu Daredevila krenuo gledati bez ikakvih očekivanja i ostao ugodno iznenađen pričom o privatnom ratu slijepog odvjetnika-super junaka Matt Murdocka (Charlie Cox) s brutalnim mafijašem Kingpinom koji je, zahvaljujući izvedbi Vincenta D’Onofrija, izbio na čelo najboljih Marvelovih negativaca u filmu ili na TV-u. Ubrzo potom uslijedila je Jessica Jones u kojoj Krysten Ritter glumi autodestruktivnu privatnu detektivku sa super moćima koju progoni sjećanje na sociopatskog negativca Killgravea (David Tennat). Ako išta, ova mi je serija bila bolja od Daredevila.

Iako je druga sezona Daredevila uvela likove Elektre (Élodie Yung) i Punishera (Jon Bernthal u ulozi toliko dobroj da je dobio svoju seriju), radnja je ostala rascijepljena između dvije priče čija je jedina poveznica bio njihov glavni junak. Luke Cage je počeo odlično ali me razočarao nakon što je usred sezone promijenio glavnog negativca. O seriji Iron Fist sam pak čuo toliko loših stvari da sam unaprijed odustao od gledanja. S obzirom na ovako neujednačenu kvalitetu, pitao sam se kako će izgledati miniserija u kojoj se ovih četvero super junaka konačno ujedine u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Da li će Marvelova serija The Defenders biti dobra?

Ukratko? I da i ne.

Premisa: Daredevil, Jessica Jones, Luke Cage (Mike Colter) i Iron Fist (Finn Jones) neovisno jedni o drugima istražuju tajno društvo besmrtnih zlikovaca. Stick (Scott Glenn), Mattov nekadašnji mentor, uslužno objasni herojima (i gledatelju) plan negativaca koji uključuje uništenje New Yorka. Može li ih ovih četvero super junaka zaustaviti? Da li su ovi ne-baš-funkcionalni ljudi uopće sposobni na suradnju?

Mjera dobrog pisanja u seriji i filmu mi je koliko bi mi bilo zabavno gledati protagoniste skupa bez ikakve dramatične priče. U slučaju Netflixovih Marvel serija, nakon dvije i pol godine i četiri serije totalno sam spreman gledati ovu ekipu sve i da provedu osam epizoda The Defenders kartajući belu i svađajući se oko naručivanja hrane. Iznimka je siroti Iron Fist kojeg, valjda zbog loših reakcija publike na njegovu prvo pojavljivanje, ova miniserija uglavnom prezentira ili kao žrtvu ili kao predmet sprdnje. Njemu usprkos, bio sam pomalo razočaran što The Defenders nije provela više vremena s ovim skoro-pa-običnim ljudima s nevjerojatnim moćima koji konačno pronalaze druge slične sebi.

I u redu. Sve pet, ipak je ovo akcijska serija. No, čak i ja koji imam zbilja niske standarde po pitanju akcije nisam mogao ne primijetiti kako su pojedine akcijske scene bile loše režirane. Ne sve i ne uvijek, ali dovoljno često da sam počeo gubiti strpljenje nakon treće scene u kojoj se dvojica boraca u crnom tuku u polumraku praćeni puno prebrzim rezovima.

Izuzev tih akcijskih scena, The Defenders radi vrlo zabavne stvari sa svojom paletom boja. Pojedinim superherojskim serijama dominirale su određene boje: crvena u Daredevilu, plava u Jessici Jones, narančasta u Luke Cageu i zelena u Iron Fistu. The Defenders se igra s tim motivima pa tako recimo Jessica Jones sjedi u plavoj sobi za ispitivanje u koju onda kroz crvena vrata ušeće Matt Murdock. Negativce pak prati bijela boja koja je dramatični kontrast mračnim tonovima ostatka miniserije i lijepa neutralna pozadina u scenama kada heroji krenu šaketat zlikovce u njihovom skrovištu.

Volim parafrazirati izjavu filmskog kritičara Rogera Eberta kako je priča dobra samo koliko i njezin negativac. The Defenders nažalost ne uspijeva predstaviti svoje zlikovce – čije tajno društvo nosi smisleno ali pomalo anemično ime The Hand – kao stvarnu prijetnju junacima i njihovom gradu. Osam epizoda nam protagonisti ponavljaju kako je The Hand nezaustavljiva i globalna sila zla koja vreba iz svake sjene. U praksi, zbog ograničenog TV budžeta The Hand čini kombi kriminalaca i petero šefova u sali za sastanke veličine omanjeg dnevnog boravka. Zbog istog razloga, scene kaosa i uništenja u New Yorku izgledaju trivijalno a ne apokaliptično. Naposljetku, dok bi negdje drugdje scenaristi barem žrtvovali sporedne likove kako bi na njima dočarali svu opakost svojih zlikovaca, u The Defenders ne mogu niti to jer je miniserija prenapučena likovima neophodnim za sljedeće sezone Netflixovih serija. Teško se uživjeti u dramu i opasnost kada ti je kao gledatelju očito da se nikome od protagonista serije neće desiti ništa loše.

Najbolje se to vidi s glavnom negativkom. Sigourney Weaver se zadnjih godina pojavila u ulogama negativaca u filmovima poput Paul i Cabin in the Woods, što je izbor koji u potpunosti podržavam. U The Defenders ona tumači šeficu tajnog društva Alexandru koja, usprkos zlodjelima kojima si je produžila život, polako umire. I dok nam miniserija uspješno prezentira Alexandru kao profinjenu i melankoličnu osobu, ne uspijeva nam prodati njezinu okrutnost i sebičnost iz gore spomenutih razloga. Šteta.

Marvelova serija The Defenders je daleko od savršenstva. Očekivao sam više od nečega što je trebalo biti klimaks ambicioznog trogodišnjeg world-buildinga. Umjesto toga, dobio sam seriju koja svojom kvalitetom nažalost ne doseže prve sezone Daredevila i Jessice Jones. Čak i tako, ne mogu reći da seriji manjka stila niti da njezinim protagonistima nedostaje karizme. Prije dvadesetak godina bi ovakva superherojska priča bila nezamisliva u kinima a kamoli na televiziji. Zbog toga, bar za sada namjeravam nastaviti gledati Netflixove pustolovine Marvelovih junaka – svim njihovim nedostacima usprkos.