Inverzija Science fiction and fantasy news website
Ako želite biti kul, jedna stvar koju nikako ne smijete napraviti jest pokazati drugima koliko se trudite biti kul. Netflixova SF serija Cowboy Bebop se očajnički trudi biti kul. Svaki kadar želi biti impresivan. Svaki dijalog pokušava biti duhovit.
Radnja se zbiva u 22. stoljeću. Iako se čovječanstvo raširilo po Sunčevom sustavu, u budućnosti nema ničeg utopijskog. Vladaju korporacije i organizirani kriminal, policija je korumpirana, a jaz između bogatih i siromašnih je golem. Svijet ne izgleda futuristički, nego kao remiks tehnologije i mode iz druge polovice dvadesetog stoljeća.
Lovci na ucjene Jet Black (Mustafa Shakir – Marvel’s Luke Cage) i Spike Spiegel (John Cho – Star Trek) preživljavaju hvatajući tražene zločince. Putem upoznaju Faye Valentine (Daniella Pineda – The Originals) koja im je isprva konkurencija. Njih troje žive u mutnoj zoni između kriminalaca i poštenog svijeta. Jet je osramoćeni policajac s propalim brakom. Faye se ne sjeća svoje prošlosti. Spike iza prividne nonšalancije krije mračnu prošlost. A ta mu se prošlost polako privlači u vidu psihopatskog mafijaša po imenu Vicious (Alex Hassell – The Boys) i Spikeove bivše ljubavnice Julije (Elena Satine – Twin Peaks: The Return).
Igrani remake ovog serijala najavljen je još prije nekoliko godina. Produkciju je prvo usporila ozljeda Johna Choa, a potom pandemija COVID-19. Seriju je razvio Christopher Yost, koji je pisao stripove za Marvel te radio scenarije za animirane serije poput Teenage Mutant Ninja Turtles i Star Wars Rebels i igrane filmove kao što je Thor: The Dark World.
Otkad sam prvi put čuo za ovaj projekt, bio sam skeptičan. Cowboy Bebop je igrana adaptacija jednog od najhvaljenijih anime serijala ikada. 1998. su redatelj Shinichirō Watanabe i scenarist Keiko Nobumoto producirali animiranu seriju o avanturama lovaca na kriminalce koji putuju od planeta do planeta u rasklimanom svemirskom brodu. Cowboy Bebop bio je žanrovski koktel znanstvene fantastike i svih onih niskobudžetnih krimića, vesterna i kung-fu filmova koje je Quentin Tarantino gledao dok je radio u videoteci. Njihov je anime bio uzbudljiv, zabavan, duhovit, napet i srcedrapajuće tužan. Imao je fantastičnu muziku skladateljice Yoko Kanno koji mi je do dan-danas najbolji soundtrack koji sam čuo u životu. Doseći ili čak nadmašiti takav original mi se već u startu činilo kao nemoguća misija.
Slično Disneyjevim igranima filmovima baziranim na njihovim klasičnim animiranim filmovima, Cowboy Bebop prepričava original, ali dosadnije i sporije. Šarene boje animiranog filma zamijenio je filter od kojeg sve izgleda prašnjavo. Priče iz 20-minutnih epizoda rastegnute su na 40-50 minuta. Štosovi su često predvidljivi a dramatične scene odjekuju šuplje. No, čak i sa svim tim, bio sam spreman dati priliku novoj verziji Cowboy Bebopa. Tim više što sam anime jedini put pogledao prije dvadesetak godina.
Međutim, Yost je kao glavni kreativac serije donio nesretnu odluku da njegova igrana serija mora izgledati poput stripa ili crtića. Redatelji Alex Garcia Lopez (The Witcher) i Michael Katleman (Primeval) zato režiraju epizode koristeći trikove poput žablje perspektive, ekstremnih krupnih planova i sličnih štosova. Scenografija i dramatična rasvjeta također imitiraju stil animiranog filma.
Znate što je još stilizirano poput animiranog filma? Animirani film.
Pisao sam ovdje osvrte na animirane filmove koji su mi se jako svidjeli, poput Spider-Man: Into the Spider-Verse ili Wolfwalkers. Animirani filmovi nisu ograničeni stvarnošću poput igranih filmova. Animacija dopušta igranje s bojama, stilom, kompozicijom i tisuću drugih stvari. Ali kada iste trikove pokušate primijeniti na igrani film ili seriju, rezultat je svijet koji izgleda čudno. Šuplje. Lažno.
Postoji razlog zašto dobar dio filmova i serija, čak i kada su snimani u studiju, pokušavaju izgledati koliko-toliko realistično. U protivnom se narušava uvjerljivost neophodna kako bi se gledatelj uživio u fiktivnu priču koja postoji samo na njegovom ekranu. Netflixov Cowboy Bebop izgleda poput iritantne dječje serije ili lošeg superherojskog filma iz 1990ih.
Postoje dvije stvari koje mogu iskreno pohvaliti u ovoj seriji. Prvo je glumačka postava. John Cho s podjednakom lakoćom glumi u šaljivim, ozbiljnim i akcijskim scenama. Daniella Pineda ima istu onu kombinaciju iritantnosti i seksipila koju njezin lik ima u anime seriji. Mustafa Shakir pak ima nezahvalnu ulogu najodgovornije i najnormalnije osobe u sobi. Njih troje su sjajni i solo i u zajedničkim scenama. Vrijedi spomenuti i kako se u sporednim ulogama pojavljuju glumci koje će ljubitelji SF-a prepoznati iz drugih filmova i serija: Adrienne Barbeau (Escape from New York), Rachel House (Thor: Ragnarok) i John Noble (Fringe).
Druga stvar koju moram pohvaliti je što u seriji – vrlo mudro – koriste muziku iz originala. Yoko Kanno je skladala i novu muziku za potrebe ove serije. Drago mi je što su ona, Watanabe, Nobumoto i ostali kreativci iza originalnog animiranog filma dobili neku lovu surađujući na ovom projektu. Šteta što je ostatak toliko razočaravajući.
Iskreno, ne mogu vam preporučiti ovu seriju. Radije pogledajte anime. Svih 26 epizoda dostupno vam je na Netflixu. Pogledajte ih radije umjesto ove serije, čak i ako vas japanska animacija inače ne zanima. Nije ni mene… Dok nisam pogledao Cowboy Bebop.
