Castlevania 3.0: hrabra nova sezona, u svom najmračnijem sjaju

Treća sezona Castlevanie izbacila je naslov iz okvira adaptacije jedne videoigre. Sad već govorimo o postavljanju visokih standarda za animirane serije kompleksne tematike.

Treća sreća ili što nam donosi nova Castlevania?

Najdulja sezona dosad (10 epizoda) vrvi fenomenalnim scenama akcije, priča je razgranatija i napetija, a uz naše omiljene junake dobivamo nove zanimljive likove. Pacing je brz, no lako ga pratimo i konzistentniji je od druge sezone. Dobivamo i zaista dobar razvoj likova, ne samo glavnih, nego i sporednih, čije priče na momente djeluju bolje i od glavne okosnice radnje u seriji.

Bombastično finale je i dalje zaštitni znak naslova, no prvi put nemamo dojam da smo za nešto prikraćeni. Cjelina je sad kompletna i osjećamo kao da se Castlevania tek zaigrala. Ako tome dodamo trač da je tvorac Warren Ellis zainteresiran za još barem dvije sezone serije, znamo da se Castlevania zacementirala pri vrhu liste saga koje ćemo revno pratiti i dalje.

Novi stari život

Radnja treće Castlevanie odmaknuta je mjesec-dva nakon završetka druge sezone. Vampirski rat je bacio zemlju u kaos. Dracula je mrtav a njegovi najbliži vode vlastite bitke. Hector je u zarobljeništvu u Carmillinom dvorcu, a slobodni Isaac ima vlastite planove za osvetu Carmilli. Sypha i Trevor se odlučuju na život ulice, pokušavajući naći smisao u doprinosu zajednici. I ljudi i vampiri se bore za vlastiti životni prostor i opstanak rase.

Jedno shakespearijansko iskustvo

Nemojte zamjeriti ako konstrukciju serije usporedimo s klasičnom dramom poput Hamleta. Što dobivamo? Ako je naš dramski junak riješio sukobe s najbližima u prvom i drugom činu, nastupa određeni osjećaj praznine u njemu. Alucard bi se mogao poistovjetiti s poznatim danskim kraljevićem (nije ni Trevor daleko). Otac mu je mrtav, njegovom rukom, i to mu nažalost ne donosi katarzu i smiraj kojeg očajno treba. Pokušava se naviknuti na svoj novi jadni život, glumeći običnog dokolničara. Svi koji smo čitali lektire znamo da tek sad nastupa prava tragedija. Očaj se jednostavno nagomilava i zlokobno visi u zraku.

Treći čin u klasičnoj drami je onaj u kojemu je protagonist u sukobu sa svijetom i to sigurno možemo reći za glavne junake Castlevanie. I oni će, poput jadnog Hamleta, vrlo brzo shvatiti da zaista žive u nesavršenom svijetu u kojem vladaju nepravda, zavjere, licemjerje, laži, ubojstva i vlastoljublje. Alucard očajno želi vjerovati ljudima i živjeti u svijetu pročišćenom od zla. Dracule zaista nema, no kaos u zemlji je nova stvarnost za sve prisutne. Drugi nemrtvi vide priliku da se nametnu kao zamjena njegovom ocu i tu prvenstveno mislimo na ambicioznu Carmillu, njezine sestre, vojsku vampira i planove za pokoravanje ljudske vrste jednom zauvijek.

Alucard neće moći nastaviti svoju uvrnutu seosku idilu jer stvarni život zove i on sa sobom nosi određene odgovornosti. Pristupaju mu dva mlada odmetnuta roba, kojima postaje svojevrsni mentor za borbu protiv zlih sila, shvaćajući da mu njegov stari život nije toliko odbojan kako mu se prvotno činilo.

Sypha i Trevor žele isto što i njihov prijatelj, a to je bolji svijet, no nikako ne mogu pronaći unutarnji mir. Smještaju se u malom gradiću u kojem ubrzo shvaćaju da apsolutno ništa nije u redu. Svećenici odjednom gaje morbidan respekt prema Draculi, a samim gradom se počinju širiti misteriozni urezani simboli. Župna crkva mjesto je misterioznih rituala koji ne moraju biti kršćanske prirode. Što se pobogu ovdje događa, mislili su da su pobjegli od vampira!

Bolne rane, bolnije istine

Nije ni Hamleta svatko razumio. No on je sigurno shvatio jednu stvar, a ta je da je svijet jedno mračno i prljavo mjesto. Usprkos pokušajima, a svi se naši junaci baš poput Hamleta jako trude činiti dobro (čak i Isaac), jednostavno upadaju u sve dublji ponor. Odjednom se nameće realizacija: Dracula nije glavno zlo, ima svijet većih problema od njega. Jesu li pogriješili u vlastitim procjenama i postupcima? Jesu li na taj način doprinijeli katastrofi nad svim ljudima?

Nije ovo više jednostavno štivo

Nije ni Hamleta svatko skužio, pa ne treba ni Castlevaniu baš svatko gledati. Treća sezona je najdepresivnija dosad, jer naše junake gledamo u situacijama u kojima su strašno ranjivi, nesposobni i nemoćni. Treća sezona je i poprilično grafička, jer osim dosta krvi i ubijanja obiluje spomenutim opipljivim očajem, nasiljem i dobrom dozom seksualnog sadržaja. Čini nam se da je to napravljeno s namjerom da se izbjegne repetitivnost ali i da se postigne veći odmak u odnosu na prethodne dvije sezone serije. Nismo više mladi i naivni, vrijeme je da odrastemo.

I dalje smo žedni

Radnja, likovi, sve nas je oduševilo. Za spomenuti je i da sezona ima dobru dozu fan servicea: ljubitelji naslova igara pronaći će situacije i čudovišta protiv kojih su rado ginuli u mlađim danima (nek vam jedan hint bude PS naslov Symphony of the night). Ako će se i dalje ovako kvalitetno crpiti iz nepresušnog vrela nasljeđa Castlevania naslova, ovaj mračnoj sagi ne nazire se kraj. Ovaj put to nam nimalo ne smeta; dapače, jedva čekamo nove mračne noći Castlevanie!