Captain’s log #10: Kraj jedne ere

I stigli smo do tog trenutka, do kraja prve sezone Star Trek: Picard, ali i do kraja putovanja za neke od omiljenih likova. Jer upravo je Et in Arcadia Ego II, trenutak koji smo čekali više od dekade. Trenutak koji je trebao isprati gorki okus posljednjeg TNG filma Nemesis, te nam po posljednji put pokazati Datu. Ujedno, kao finale serije, deseta epizoda trebala je zaokružiti radnju, riješiti misterij te solidificirati nove heroje, kao i prikazati nam tko je zapravo sada Jean-Luc Picard. Veliki zadatak za jednosatnu epizodu, zadatak koji je samo polovično odrađen. Jer ova emocionalna epizoda koja je definitivno završila jednu eru, ujedno je potvrdila ono čega sam se bojao. A to je da se ovako kompleksna radnja ne može zadovoljavajuće riješiti u deset epizoda.

Plan koji to nije

Da smo došli do finala, daje naslutiti i sam flashback, tj. njegov nedostatak. Od samog početka očito je da ova epizoda pokušava i previše da zadovolji svakoga. Za početak, na srušenom Artefaktu, otkrivamo da je Narissa ne samo živa, već i da nikad nije prešla na romulanski brod. Umjesto toga, Narissa je cijelo vrijeme ostala na Kocki, s planom koji nije dovoljno razjašnjen, ali koji uključuje eliminaciju Sedme i bivših radilica. Planu koji je mogao biti riješen tijekom nadolazećeg bombardiranja Copelliusa. No, scenarij traži prisutstvo agentice Zhat Vasha na Kocki, i tu je sreće friško pobjegli Narek. Brat i sestra sklapaju plan da iskoriste granate da unište sintetike, što vodi do drugog problema.

Umjesto da se sa svojim ubojitim teretom zaputi do postaje Copellius (nije li on iskusni agent Zhat Vasha?), Narek odlazi do – La Sirene! Tako dobivamo nelagodni savez između agenta Zhat Vasha, te Raffi i Riosa (koji su upravo završili, i više nego prigodno, popravak broda, i to uz pomoć deus ex machina alata, o kojem što manje kažem, bolje).

Slijedi još konfuzniji dio, gdje gledamo kako detaljno razrađeni Riosov plan (koji ukjučuje Nareka kao zarobljenika i granatu sakrivenu u nogometnoj lopti (!), propada i prije nego što je počeo, te ekipa može samo bespomoćno promatrati kako Soji dovršava masivni odašiljač (još jedan magičan uređaj) koji će pozvati napredne sintetike. A ako ste mislili da je Sutra ta koja će odigrati važnu ulogu u ovoj epizodi, prevarili ste se. Nakon što doktor Soong shvati da je upravo Sutra ta koja je ubila Sagu, on je deaktivira bez ikakvog problema. Zanimljiv lik nestaje sa pozornice uz šapat, te se postavlja pitanje kako je sintetik koji je ovladao vulkanskim tehnikama, tako lako nadmudren. Kao i kako su ostali sintetici, koje je Sutra bila pridobila za svoju misiju, tako mlako reagirali na njenu eliminaciju? Srećom za naše heroje, Jean-Luc Picard je prije njihova dolaska uspio pobjeći uz pomoć Agnes Jurati, te se vratio na prigodno popravljenu La Sirenu. Uz pomoć doktorice (a ne Emmeta, ili ijednog drugog EMH-a), Picard je preuzeo kontrolu nad brodom te se zaputio u orbitu, na svoj dugoočekivani herojski trenutak.

Nostalgija prije svega

Što nas dovodi do glavnog problema, tj. dva glavna problema. Probleme koji su se provlačili kroz čitavu sezonu, ali je glavna radnja, ili možda njeno obećanje njih stavljalo u drugi plan. A to su zbrzana radnja, te oslanjanje (i to preveliko) na nostalgiju. Sjećate li se Proustova madeleine kolačića? Onog momenta kada se s radosti vratite u djetinjstvo. E pa u ovoj epizodi tih kolačića je puno i previše, što nas navodi da se zapitamo, želimo li nostalgiju ili smislenu radnju? Jer konfrontacija između Picarda i romulanske flote pod zapovjedništvom komodorice (tj. generalice) Oh, je upravo to. Nostalgija povrh logike. Nakon što armada bez problema eliminira divovske orhideje (te postavi pitanje njihove svrhe), nastupa vrijeme za Picarda heroja. Kao i za konfuznu radnju. Jer svaki nostalgični moment, sakriva rupe u scenariju. Zašto Oh nije jednostavno naredila jednom ili nekoliko brodova svoje masivne flotile da izbriše sav život na planetu, dok se ona pozabavi Picardom i njegovom varkom (deus ex machina alat opet neću spominjati)? Nemojte misliti o tome, pogledajte taj Picard manevar! Zašto je Zhat Vash koji je stvoren s jednom zadaćom, zadaćom koje su generacije agenata ispunjavale milenijima, tako lako odustao od konfrontacije s prigodno pristiglim eskadronom Zvjezdane flote? Gle, Riker sjedi na kapetanskoj stolici!

Gdje je nestao Narek? Ne prigovarajte, Sedma upravo eliminira zlu Narissu! Paralele s finalom druge sezone Discoveryja, bolno su očite, budući da su obje serije provele većinu finalne epizode, pokušavajući nostalgijom maskirati nelogični scenarij. Što je šteta, jer potencijal serijala bio je velik, ispunjen kroz velik dio sezone, da propadne pri samom kraju. Dodatno problematičan je i sam „negativac“. Ako je napredna umjetna inteligencija zamišljena kao branitelj sintetika, zašto su im scenaristi dali eldritch vibe? Postavlja se i pitanje je li kriza uopće riješena. Da, portal je zatvoren u zadnji čas. Ali napredna inteligencija sada zna da sintetici postoje u ovom kutku galaksije, te da im je potrebna pomoć. Hoće li tako lako odustati?

Doviđenja, Data

Taj, i mnoge druge odgovore nećemo dobiti. Ono što je bitno je da je Picard izvršio svoj herojski akt, te je katastrofa izbjegnuta. Zhat Vash (uz nemalu pomoć Zvjezdane flote) je podvio rep, dok je Soji shvatila da ljudi nisu neprijatelji. No, Picard nije svemoćan, te se nakon velikog napora, on ruši na mostu La Sirene. Pred očima vidno šokirane Jurati, i sa Soji na drugoj strani ekrana, Picard…umire. Prije nego što se zapitamo o posljedicama ove monumentalne scenarističke odluke (koja kako će se pokazati, nije toliko monumentalna), moram reći nešto o sceni koja slijedi, sceni koja će nesumnjivo obilježiti ovu epizodu, i opravdati postojanje same serije. Jer dok je radnja finalnog epizodnog dvojca bila zbrzana, konfuzna, te krivo koristila element nostalgije, scena susreta Jean-Luc Picarda s Datom u „zagrobnom životu“, iliti kompleksnoj virtualnoj simulaciji emotivni je vrhunac ne samo epizode, već i sezone. A možda i više od toga.

Kapetan i njegov časnik, dva kolege, dva prijatelja, konačno dobivaju priliku za razgovor, više od dekade nakon Datine nesebične žrtve koja je spasila Picardov život. Ovo je prilika da vidimo Brenta Spinera, napokon u dobroj ulozi, i jasno je da se glumac osjeća ko kod kuće. Scena je uvjerljiva, djeluje prirodno, i koristi nostalgiju kako spada. A Datina posljednja želja nesumnjivo je rasplakala neke od fanova. Ovaj android, koji je uvijek pokušavao postati čovjekom, od Picarda je zatražio posljednju želju. Želju koja je zaokružila njegov lik. Svaki čovjek mora umrijeti, te se na to odlučio i Data. Ova posljednja žrtva, tematski se uklapa i u glavnu radnju sezone, kao i u Picardovu misiju. Pokazujući svu važnost njegove borbe za prava i opstanak Soji i ostalih sintetika. Napori koji su rezultirali odlukom Soji da ugasi odašiljač i shvati da biološka bića nisu neprijatelji.

To boldly go?

Problem je ono što slijedi. Znamo da se serija zove „Picard“, te da je skoro pa nemoguće da nas glavni lik tako brzo napusti. Ali Picardov brzi povratak među žive, umanjuje emotivni utisak njegove smrti, te uvelike umanjuje njegovu žrtvu. Ne samo da ostatak posade dobiva samo kratku, i u slučaju većine likova, forsiranu priliku za oplakivanje svog lidera (ovo posebno važi za Sedmu, koja jedva da i zna Picarda). Picardov povratak u tijelu sintetika, golema doktora Soonga, i to s ljudskim osobinama (i nikakvim dodatnim moćima) razočaravajuća je odluka scenarista koji su još jednom, igrali na sigurno.

I sama finalna scena, postavlja problematična pitanja nakon gledanja. Iako prvi pogled na okupljenu posadu na La Sireni veseli, ova scena je nezaslužena. U deset epizoda, bilo je malo prilike da vidimo većinu likova kako surađuju, i kako postaju pravi tim. Čak je i Picard postao lider tek na samom kraju i to „zahvaljujući zbrzanom“ i konfuznom scenariju. Osjećaj zajedništva umjetan je, i doslovno nametnut gledateljima. A tu je i problem koji sam isticao u proteklim tjednima – Jurati i njena odgovornost za Maddoxovo ubojstvo, koje je zanemareno u rushu prema kraju. Kao i pitanje vezano za slona u sobi. Je li Picard bio u krivu da žrtvuje svoju karijeru za Romulance, koji su mu uzvratili incidentom na Marsu, i zabranom sintetika. Sama zabrana, jedan od leitmotiva radnje, ukinuta je u samo jednoj rečenici.

Naposljetku, tu je i najvažniji aspekt sezone – lik i karakter Jean-Luc Picarda. S povratkom Picarda među žive, što li je uopće Picard žrtvovao? Za razliku od Raffi ili Elnora, koji su skupo platili posljedice Picardovog hubrisa, Picard, koji je (nemojmo zaboraviti) počinio niz grešaka tijekom deset epizoda, nije bio prisiljen suočiti se s posljedicama svojih odluka. Jean-Luc Picard bio je i ostao nepogrešivi heroj, moralna vertikala, mitski lik – upravo ono što fanovi priželjkuju i očekuju. Pitanje je, trebamo li tražiti od „Picarda“, od Star Treka, više od fan servicea? Ja se osobno nadam da će se sljedeća sezona „Picarda“, kao i nova era Treka odlučiti za ono drugo. Inovaciju, eksperimente, i hrabro kročenje u nove sfere i aspekte Treka, s onom potrebnom, malom dozom nostalgije, koja će nam pružiti toliko traženi kolačić, ali i smislenu, originalnu i dobro zaokruženu radnju.

Dodatne opservacije:

• Zvjezdana flota se konačno ukazala. Nažalost, efekt je umanjen pojavom velikog broja identičnih brodova. Sličan je slučaj i s romulanskom masivnom flotom. Ovo još jednom upozorava na važnost detalja u worldbuildingu, detalja koji su ovdje nažalost odsutni.
• Neinventivnost u dizajnu eskadre Flote čini se, posljedica je zbrzanog (ovo polagano postaje trend) procesa u izradi vizualnih efekata. VFX tim dovršio je vizualije za sezonu tjedan prije premijere finalne epizode.
• Rikerov zapovjedni brod je USS Zheng He, što nastavlja tradiciju imenovanja brodova prema relativno nepoznatim ali izuzetno važnim povijesnim figurama. Zheng He bio je kineski admiral iz 15. stoljeća koji je predvodio nekoliko pomorskih ekspedicija prema Indiji, Arabiji, i obali Istočne Afrike, zapovijedajući u to vrijeme najvećom flotom na svijetu.
• Iako je dolazak eskadre Zvjezdane flote podbacio, ne mogu se oteti dojmu da je kapetan Riker, tj. Jonathan Frakes, izgledao odlično u novoj kapetanskoj uniformi.
• U jednom od rijetkih primjera dobro izvedene nostalgije, gledali smo konačni odlazak Date, uz „Blue Skies“ u pozadini. Ovo je bio lijep emotivni podsjetnik na pjesmu koju je Data pjevao na vjenčanju Rikera i Troi u filmu „Nemesis“. Također, bio je to i podsjetnik na početnu scenu sezone. Posebno zanimljiva je činjenica da je u ovoj emotivnoj sceni, pjesmu pjevala glumica Isa Briones, koja je time potvrdila svoje vokalne vještine.
• Na samom kraju imali smo priliku vidjeti i dirljivu scenu između Sedme i Raffi koja daje naslutiti da su dvije žene možda i više od prijatelja. Problem je da tijekom sezone nismo dobili nikakvu naznaku ovakve veze, te je scena ispala forsirani pokušaj ubacivanja LGBTQ likova u radnju. Još jednom, pohvalna ideja, loša realizacija.
• Sedma je čini se postala član posade La Sirene. Postavlja se pitanje, čemu onda njena nit radnje kao vođe oslobođenih radilica? Što se dogodilo sa srušenim Artefaktom na Coppeliusu nakon odlaska Sedme? I kakve uopće posljedice (ako ikakve) je imalo kratko preuzimanje Borg krune za Anniku Hansen? Nadam se da će bar posljednje pitanje dobiti odgovor u narednoj sezoni.
• I za kraj, gdje je pobogu Narek?