Bungō Stray Dogs: kako klincima prodati klasike

Dječak bez igdje ikoga umire od gladi i u očaju odlučuje opljačkati nekoga, no tada ugleda čovjeka koji se utapa u rijeci, pa skoči u vodu i spasi ga. Našto ga spašeni debelo izgrdi jer se po tko zna koji put pokušavao ubiti, i po tko zna koji put je spašen u zadnji čas. Istovremeno, prigradskim naseljima Yokohame širi se užas u obliku ogromnog bijelog tigra, a čini se da će dječak bez roditelja biti ključan faktor u njegovom savladavanju… priznajte, želite doznati što je bilo dalje, zar ne? Za to morate dohvatiti mangu ili anime seriju Bungō stray dogs.

Ideja serijala Bungō stray dogs (文豪ストレイドッグス, što bi se slobodnije moglo prevesti kao Književni velikani – sirotani) nije, na prvi pogled, nimalo nova: u Osaki postoji detektivska agencija koja se sastoji od samih “nadarenih”, ljudi koji imaju neke neobične, nadnaravne sposobnosti. No, kako i sam naslov kaže, caka je u tome što se svi likovi u seriji zovu po nekom slavnom autoru iz japanske ili svjetske književnosti, a njihove sposobnosti i karakteri zapravo su određeni stvarnim biografijama i djelima odgovarajućih pisaca. I to ne samo pozitivci: i negativci, okupljeni u Lučkoj mafiji, prepoznatljivi su poznavateljima književne povijesti. Čak i oni koji nisu čitali japanske klasike tako će prepoznati ime Ryūnosukea Akutagawe, ili bar njegovu nadnaravnu sposobnost, rashōmon, kaos u kojem nitko ne zna što je istina. Još ćete se bolje zabaviti gledajući američkog negativca Francisa S. Fitzgeralda, koji svoju nadljudsku snagu može steći tek kad potroši veliku količinu novca, pa makar ih doslovno bacio kroz prozor.

Istovremeno, naravno, to znači i da će vam, bez osnovnog poznavanja lika i djela odgovarajućeg autora, bar dio štosova biti neshvatljiv. I upravo u tome leži genijalnost ove zamisli: nemali broj ljudi kojima su se svidjeli Bungō stray dogs počeli su otkrivati bogatstvo japanske i svjetske književnosti upravo zaintrigirani osobinama likova iz serije. Osamu Dazai, na primjer, spašeni utopljenik s početka, čak je šest puta u životu pokušavao samoubojstvo (od toga pet puta neuspješno), najčešće zajedno s trenutnom suprugom ili djevojkom, i, kad doznate tu činjenicu, njegovi zavodnički uleti (“S tobom bi bilo tako lijepo umrijeti!”) djeluju vam sasvim drugačije – i puno smješnije. Upravo Dazaijeva djela, dugo smatrana ‘dosadnim klasikom’, doživjela su obnovljenu popularnost zahvaljujući ovoj seriji a, bar u Japanu, proširilo se i zanimanje za američke pisce koji se u njoj pojavljuju.

Ova naizgled suluda zamisao rodila se u glavi čovjeka po imenu Kafka Asagiri: da, pisac koji je stvorio mangu po kojoj je snimljena serija ime je dobio po svima poznatom Franzu, pa sjeo i iskoristio svoju sreću ili nesreću na posve neočekivan način. Manga, koju Asagiri piše od 2012. godine a crta je Sango Harukawa, izlazi još uvijek, a proizvela je do sad 11 tomova i 4 romana za mlade (tzv. light novels, romani s ilustracijama i relativno malo teksta, neobično popularni u Japanu zbog toga što uglavnom koriste jednostavnije kanjije pa ih je lakše čitati). Anime verziju pak potpisuje studio Bones, inače poznat po adaptacijama legendarne mange Full Metal Alchemist.

Kao što to obično biva, i Bungō Stray Dogs anime verzija ima određenih prednosti pred mangom, ali i određenih mana. Nužno stisnuta dramaturgija (anime ima samo dvije polusezone od po 12 epizoda, a u pripremi je cjelovečernji crtić) dovodi do određenog pojednostavljivanja odnosa među likovima, a mnogi seriji zamjeraju i pretjerani čibizam čim se pojavi išta makar i nalik humoru. S druge strane, anime verziju vrijednom gledanja čini sjajna ekipa za sinkronizaciju, u kojoj se nalaze poznata imena kao što su Miyano Mamoru, Kenshō Ono i Kishō Taniyama, kao i vizuali podloge koji oživljavaju Yokohamu s bogatstvom i uvjerljivošću kakva se u animeima inače rijetko vidi. Isto tako, anime koristi svoju pokretljivost te, umjesto vrlo snažnog grafizma često na rubu apstrakcije kojim se u mangi služi Harukawa, kod uvođenja likova i korištenja moći nudi vrlo atraktivna i moderna rješenja koja pomalo podsjećaju na pristup prve sezone BBC-jevog Sherlocka, s informacijama na ekranu i stiliziranim kanjijima u pokretu.

Ako dakle nemate živaca čitati mangu, uložite vrijeme barem u anime verziju, i pogledajte kako to izgleda kad se Lovecraft i Poe sukobe s klasicima japanske književnosti – čak i ako vas to ne nadahne na proučavanje književnih predložaka, zabava neće izostati.