Božansko, rat i duševni kolaps u Ratu makova: analiza bezdana jednoga grimdarka

Da mi jedna mentalna slika treba obuhvatiti ukupnost romana Rat makova, odlično bi je opisale riječi: toliko vatre, a toliki mrak. Crni plamen baklje spušta požar na svijet…

Od žanra fantastičnog davno smo naučili da magija, bila dar ili ne, nosi svoju cijenu. Uvijek – ako valja čemu. Ako u fantastičnome magija dijelom nije prokletstvo, to je djelo rođeno da krasi koš za smeće. Ovdje, magija je teško dokučiv teret za kojim svi žude, teret koji upozorava, unaprijed traži žrtvu i zakletvu i potpunu predaju – u Ratu makova, osoba ne posjeduje magiju, nego magija nju. Magija slama umove; magija od tebe načini oruđe rata. Kad te cijeli život gaze, čak i ako ti bog kojeg biraš napomene da će te njegova pomoć uništiti, ti si, zapravo, i prije toga pristao; kad te pregaze, moć je vrijedna svake cijene. Dok ne dođe na naplatu. Kuang u Ratu makova ne nudi utjehu; prema svojim je likovima brutalna – ona svoje likove rata ne štedi – a na njima je da se sa svojom patnjom snađu kako znaju. Ljubitelj (u ovom slučaju) književne fantastike odmah će primijetiti prepoznatljive fantastične taktove: odlučni protagonist, prestižna akademija, svijet oblikovan drevnim legendama. No, umjesto herojskog uspona, Kuang priča o nemilosrdnom ratu, radikalizaciji i moralnom kompromisu, sve to utemeljeno na najmračnijim poglavljima kineske povijesti 20. st. Spajajući vojnu fantastiku, povijesnu alegoriju i elemente tzv. grimdarka (podžanr spekulativne fikcije posebno distopijskog, amoralnog i nasilnog tona, stila i settinga), Rat makova provocira žanrovske konvencije, suočavajući čitatelje s tematikom traume, ratnog zločina i moći na kredit. Ako preferirate svoj eskapizam uznemirujuć i krvav, prepunjen ljudskim i neljudskim čudovištima uz prstohvat produktivnog ludila, odlično! Ali, idemo ovako… Uspijeva li roman jednako kao zaokupljujuća priča za čitatelje fantastike i  kao značajno književno ispitivanje povijesti i nasilja? ‘Ajmo istražiti i njegovu vrijednost kao puke zabave i tematsku dubinu te izvući nekakav zaključak o onome u čemu se Rat makova ističe, ali gdje možda i zakazuje.

U srži, Rat makova počinje prilično konvencionalno za djelo fantastike: protagonistica-uljez, elitna akademija i svijet prožet mitologijom. Rin, siroče iz siromašne južne pokrajine, dolazi do prestižne akademije Sinegard, evocirajući jedan od omiljenih tropova u fantasyju, “stipendiranu edukaciju u magičnoj školi”, koji se može vidjeti od Harryja Pottera do Imena vjetra. Međutim, Kuang gubi malo vremena preokrećući očekivanja. Ono što počinje kao priča o odrastanju ubrzo se pretvara u vojnu fantastiku, uklanjajući idealizam mladosti i zamjenjujući ga surovom realnošću rata. Za razliku od tradicionalne zapadnjačke fantastike, gdje magija često donosi moć i pokretnu snagu, Rat makova predstavlja šamansku magiju kao nestalnu silu s malo moguće kontrole, koja zahtijeva veliku cijenu po, ovdje, Rin. Dodatno, Kuang se oslanja na mračne osjećaje, odričući se jasnih heroja ili moralnih pobjeda, umjesto toga gurajući narativ u užase rata, genocida i dehumanizacije. Ovaj pomak od fantastične pustolovine do povijesnog ratovanja čini roman sirovim i nepredvidljivim, odstupajući od tradicionalnih okvira žanra dok se čvrsto ugrađuje u lozu moderne, moralno složene fantastike.

Za razliku od mnogih fantastičnih svjetova koji crpe inspiraciju iz srednjovjekovne Europe, što je već prešlo granicu s klišeom, Rat makova duboko je ukorijenjen u modernoj kineskoj povijesti, posebice u Drugom kinesko-japanskom ratu i zločinima masakra u Nanjingu. Autoričin svijet Nikan i njegov rat s Federacijom Mugen odražavaju stvarnu borbu Kine protiv imperijalnog Japana, zbog čega roman više nalikuje povijesnoj fikciji s mitološkim slojem nego tradicionalnom fantasyju sa sekundarnim svijetom. Brutalnost rata, uporaba biološkog oružja i masovni pokolj civila nisu samo mračni ukrasi – oni su izravne alegorije na stvarne događaje, zbog čega nasilje u Ratu makova mnogo teže udara nego u drugim djelima vojne fantastike. Kuangičin je pristup nepokolebljiv, ali umjesto da pretrpava priču povijesnim detaljima, ona ih prirodno integrira u radnju, osiguravajući da služe i narativnom zamahu i tematskoj dubini. Iako se neki trenuci doimaju gotovo novinarskim u opisivanju ratnih zločina, roman zadržava dovoljno fantastičnih elemenata – božanstva, šamanstvo i nadnaravno ratovanje – da ostane čvrsto unutar žanra, čineći ga uznemirujućim no učinkovitim spojem mita i povijesti.

Za razliku od tradicionalnih magijskih sustava u žanru, koji se oslanjaju na strukturirana pravila ili naučene čarolije, Rat makova uvodi sustav šamanske magije koji je kaotičan, nepredvidiv i duboko spiritualan. Umjesto da je urođeni talent ili vještina koja se može savladati, magija u ovom svijetu je veza s bogovima (s cijenom unaprijed napomenutom, no…). Šamani ne posjeduju samo moć; oni usmjeravaju božanske sile, riskirajući pritom svoj razum, pa čak i svoju ljudskost. Ovo oslanjanje na halucinogene, meditaciju i stanja transa dodaje sloj mističnosti, čineći magiju iskonskijom i nestalnijom nego u većini fantastičnih svjetova. Kuang dobro integrira te elemente u izgradnju svijeta u romanu, crpeći inspiraciju iz šamanskih tradicija i vjerskih običaja stvarnog svijeta. Međutim, iako ovaj magijski sustav pojačava teme moći i samouništenja u romanu, on nije u potpunosti objašnjen krutim, logičnim terminima. Umjesto toga, više funkcionira kao egzistencijalna sila – ona koja djeluje izvan ljudske kontrole – usklađujući se više s nadnaravnim i mitološkim aspektima priče, a ne s tradicionalnim sustavom temeljenim na pravilima (čitaj: Sanderson).

Rinina transformacija iz odlučnog, neprivilegiranog ratnog siročeta u nemilosrdnu ratnicu emocionalna je srž Rata makova, ali to nije tradicionalni “junački put” (eng. hero’s journey). Za razliku od mnogih fantastičnih protagonista koji rastu u svojoj moći dok održavaju moralni kompas, Rinina je, tako da kažem, “putanja lika” (eng. character arc) onaj radikalizacije, traume i moralne erozije. Njezini izbori – iako  ponekad ekstremni – oblikovani su svijetom koji joj nudi nekoliko alternativa, zbog čega se njezino upadanje u nasilje čini tragično neizbježnim. Kuang prikazuje njezinu psihološku rezoluciju uznemirujuće realistično, pokazujući kako rat i očaj oduzimaju ljudskost. Dok se neki čitatelji možda bore suosjećati s Rin kad prihvati okrutnost, njezina je karakterizacija dosljedna i tematski uvjerljiva. Umjesto da bude heroina s manama, ona postaje nešto uznemirujuće – protagonistica koja utjelovljuje i žrtvu i načinitelja žrtava, što je čini usporedivom s figurama poput Randa al’Thora iz Kola vremena, Paula Atreida iz Dine, Daenerys Targaryen iz Pjesme leda i vatre pa Geralta iz Vještca i tako do sutra… Međutim, Kuang ne traži od čitatelja da im se Rin svidi, nego da je razumiju, pa ću Rin bez suzdržavanja ili dvojbi smjestiti među najkompleksnije i najizazovnije protagoniste moderne fantastike.

Rat makova prati strukturu od tri čina, koja se kreće od akademske obuke preko ratovanja velikih razmjera do psihološkog i moralnog kolapsa, stvarajući oštru tonsku promjenu kroz malo no pametno ispisanih stranica, a koja će neke sigurno uznemiriti – ali ljubitelje beskompromisnog grimdarka može jedino uznemiriti na veoma ugodan način… Prvi dio, smješten u Akademiji Sinegard, poznat je kroz cijelo obilje fantasy djela – strukturirano učenje, suparništvo i protagonist koji je podbacio – ali za razliku od tipičnih narativa iz fantastične škole, nudi jedva išta predaha prije nego što naglavce skoči u rat. Prijelaz s kontroliranog, discipliniranog treninga na kaos stvarne borbe nagao je, odražavajući Rinin vlastiti gubitak sigurnosti i moralnog utemeljenja. Kuang to radi namjerno i nepopustljivo, s drugom polovicom romana znatno mračnijom i intenzivnijom od prve. Neke bi čitatelje ovaj pomak mogao dezorijentirati jer roman napušta svaki smisao strukturiranog učenja u korist brutalnog, epizodnog ratovanja. Međutim, ovo napredovanje osnažuje teme romana o razočaranju i kolapsu idealizma, čineći da se strukturalne promjene doimaju kao narativno sredstvo, a ne nedostatak. Kuangičino postupanje s vremenskim skokovima i glavnim događajima ponekad je žustro, žrtvujući duboki razvoj lika u korist sukob velikih razmjera, ali cjelokupno napredovanje ostaje koherentno, iako namjerno destabilizirajuće.

U svojoj srži, Rat makova istraživanje je rata, moći, genocida, moralne korupcije i osvete. Kuang ne bježi od nemilosrdnog prikazivanja zločina rata, čime tjera čitatelje da se suoče s posljedicama nasilja bez glorificiranja. Roman postavlja teška pitanja: je li osveta opravdana, i kada? Može li se moću vladati bez razaranja? Kako rat dehumanizira i tlačitelja i potlačene? Za razliku od mnogih fantasy romana koji nude iskupiteljske razvojne putanje lika ili herojstvo u sukobu, ovaj roman negira jednostavne odgovore, i umjesto toga predstavlja svijet u kojemu nužda proždire sav moral. Dok su neke scene – osobito one inspirirane ratnim zločinima iz stvarnog svijeta – mučne, one služe tematskoj svrsi, a ne samo šokantnoj vrijednosti. Mogu se povući usporedbe s Pjesmom leda i vatre, ali dok Martin istražuje političko manevriranje i ljudske mane, Kuang je izravnija u pokazivanju kako trauma i radikalizacija transformiraju pojedince u počinitelje istih užasa kojima su se nekoć suprotstavljali, čineći njezin filozofski pristup primitivnijim i neposrednijim.

Kuangičina je proza ​​izravna, brza i pristupačna, što Rat makova čini zanimljivim štivom unatoč teškim temama. Izbjegava kitnjaste opise i daje prednost jasnom, primitivnijem jeziku koji naglašava akciju i emociju umjesto razrađene izgradnje svijeta. Ovaj stilski odabir pojačava “neposrednost” iz romana i uvlači čitatelja u Rinina iskustva nepokolebljivim intenzitetom. Nekima će se upotreba modernog dijaloga i ležernog izražavanja nedvojbeno suprotnosti povijesnom nadahnuću koja stoje iza priče. Dok jezik čini roman probavljivijim za suvremenu publiku, on povremeno odvlači pažnju od imerzije, osobito u trenucima koji se čine zastarjelim ili možda pretjerano modernim tonom, no to će ipak svatko za sebe morati prosuditi odgovara li mu ili ne. (Subjektivno mišljenje? Koristeći moderniji izražaj Kuang osvježujuće predstavlja “zastarjele” događaje, pogotovo ako imamo na umu žanr.) Njezin pristup osigurava da knjiga ostane dostupna iako se bavi složenom, brutalnom temom. Njezino je pisanje najsnažnije tijekom sekvenci bitaka i trenutaka psiholoških previranja, gdje sirovost proze odražava kaos rata. Iako njezinom stilu možda nedostaje lirska kvaliteta drugih fantastičnih epova, njegova hitnost i jasnoća čine ga prikladnim za turobnu, neumoljivu atmosferu romana – što je također osvježavajuće, ako uzmemo sav preforsirani “srednjovjekovni” i poetični izraz u svakom ili svakom drugom djelu epske fantastike. Surovi izražaj ovdje savršeno ide uz surovu radnju i unutarnji kaos uz sav taj vanjski.

Rat makova jedan je od najbrutalnijih fantasy romana posljednjih godina. Kuangičin prikaz nasilja neumoljiv je – mučenje, masovni pokolj, seksualno nasilje i ratni zločin prikazani su slikovito do detalja. Dok dark fantasy često buja na moralnoj dvosmislenosti i turobnosti, ovaj roman ide dalje, temeljeći svoje najstrašnije trenutke na stvarnim povijesnim zločinima, posebice na silovanju u Nanjingu. Zbog ovog pristupa nasilje djeluje više uznemirujuće nego u čisto fiktivnim mračnim djelima, kao što je Martinova Pjesma, gdje brutalnost često služi političkom manevriranju vođenom likovima. Neki čitatelji mogu ove scene smatrati pretjeranima, postavljajući pitanje je li njihov intenzitet uvijek narativno neophodan. Međutim, nije stvar u tome da Kuang uživa u pokolju – njen je pristup bliži ratnoj kronici nego šokantnom pripovijedanju, i koristi nasilje kako bi istaknula dehumanizaciju uzrokovanu ratom, a ne samo za kakav šok-efekt. Je li ova razina brutalnosti opravdana ovisi o čitateljevu pragu za sumorni realizam u fantastici, ali nedvojbeno izdvaja Rat makova kao djelo koje tjera čitatelje da se suoče s pravom cijenom sukoba…

… A U SLUČAJU DA STE I DALJE NEODLUČNI ČITATI ILI NE:

Iako Rat makova dijeli svoje mračno, ratom razoreno okruženje s mnogim militarističkim i dark fantasy romanima, njegov pristup traumi, moći i povijesnim alegorijama razlikuje ga od tradicionalne zapadnjačke fantastike, koja se nužno loži na srednjovjekovlje i na njemu gradi, a toga imamo napretek. Malo previše, ustvari. Puno previše. Čitatelji koji su uživali u Samostanu narančina stabla Samanthe Shannon mogli bi pronaći sličnosti u njihovoj mješavini istočnjačkih i zapadnjačkih utjecaja, iako je Kuangičin roman daleko mračniji i brutalniji. I Shannon i Kuang dekonstruiraju mitske povijesti, rodne uloge i teret rata, ali tamo gdje Samostan prihvaća feministički epski fantasy ispunjen nadom, Rat makova uranja u moralnu dvosmislenost i uništenje. Slično tome, Ime vjetra Patricka Rothfussa počinje akademskim okruženjem i nadarenim protagonistom, ali dok je Kvotheovo putovanje uglavnom automitiziranja, Rinino je putovanje ono autodestrukcije, i nudi oštriji kontrapunkt Rothfussovoj poetskoj priči.

Za one čitatelje koji naginju filozofskoj i intelektualnoj fantastici, Rat makova ima tematske odjeke s ciklusom Zemljomorja Ursule K. Le Guin – posebice njegovo istraživanje moći, identiteta i opasnosti neodgovornog korištenja magije – iako se Le Guinino djelo više usredotočuje na ravnotežu i mudrost, dok Kuang naglašava kaotičnu i koruptivnu prirodu moći. Na sličan način, Jonathan Strange & g. Norrell Susanne Clarke predstavlja čarobni sustav duboko vezan uz povijest, iako je Clarkein suzdržani, književni pristup daleko od Kuangičina neumoljivog intenziteta. Doduše, Clarkeičin drugi roman, Piranesi, nudi intrigantnu usporedbu u korištenju izolacije i psihološke dezintegracije, odražavajući Rinin pad u ludilo i bogom vođeno uništenje.

Roman također dijeli političke i egzistencijalne teme sa serijom Njegova mračna građa Philipa Pullmana, osobito u tome kako oba djela izazivaju prirodu institucije, boga i autoriteta. Poput Lyre, Rin počinje kao inteligentno ali nesmotreno dijete koje prkosi očekivanjima; ali dok se Lyrino putovanje u konačnici bavi slobodnom voljom i znanjem, Rinino je o brutalnim posljedicama moći i osvete. Obožavatelji Petog doba N. K. Jemisin mogli bi pronaći paralele u traumi koja potresa svijet te sustavnoj opresiji, budući da oba djela istražuju likove čija ih patnja pretvara u sile uništenja, iako Jemisinino pisanje više naginje znanstvenofantastičnoj izgradnji svijeta, dok Kuang ostaje čvrsto u domeni militarističke fantastike.

Možda je najupečatljivija nefantastična usporedba sa serijalom Igre gladi, posebice u tome kako Suzanne Collins i Kuang istražuju psihološki danak rata i radikalizacije. Rinino putovanje može se promatrati kao mračnija, manje iskupljujuća verzija character arca od onoga Katniss Everdeen – obje su započele kao preživjele potlačenosti, veće političke snage iskoristile su obje i obje su se srozale u moralni kompromis i emocionalnu odvojenost kao rezultat rata. Posljednje knjige Igara gladi, Šojka rugalica i Balada pjevica i zmija, čine se posebno relevantnim u svojim opisima poslijeratne traume, propagande i etičkih posljedica revolucije, tema koje Kuang istražuje s još akutnijim objektivom.

Sve u svemu, Rat makova predstavlja jedinstveno sjecište mračne, povijesne fantastike i militarističke književnosti, uravnotežujući mitsku težinu Le Guin i Shannon, intelektualnu dubinu Clarke i Pullmana te nepokolebljivu brutalnost Collins i Jemisin. Uklapa se u širu tradiciju fantasyja, dok istovremeno izaziva njezine konvencije, čineći svoj debitantski roman, i prvi u trilogiji, uvjerljivim dodatkom modernoj spekulativnoj fikciji – osjetno genijalnim dodatkom.