Inverzija Science fiction and fantasy news website
Prvo, najvažnija stvar koju svatko mora znati o nastavku filma Blade Runner: pas preživi. Ovo bi se u normalnim okolnostima moglo smatrati spoilerom, jer otkriva sudbinu jedinog lika u filmu do kojeg vam može biti stalo, ali s obzirom na to da je već podosta prošlo od izlaska filma, smatrat ćemo da je dopušten.
Druga najvažnija stvar, nažalost, jest da ne znamo što se psu dalje dogodilo. Nakon što ustane od eksplozije, vidimo ga kako promatra letjelicu kojom odlazi Harrison Ford, i film nakon toga naprosto zaboravlja na njega. Ova je činjenica bitna iz dva razloga: prvo, kao što sam već spomenula, pas je jedini lik do kojeg vam realno može biti stalo (a i među najboljim glumcima), a to što Villeneuve i kompanija to nisu shvatili pa su ga naprosto zaboravili govori puno o tome kako se ovaj film odnosi prema svojim likovima: oni su vidljivo ovdje samo u funkciji priče, i one milisekunde kad joj ne služe, ostaju zaboravljeni u napuštenom noćnom klubu ili (češće) apstraktnim katakombama kojima film obiluje iako nemaju baš nekog pretjeranog smisla.
Kao drugo, činjenica da je pas možda pravi a možda umjetan, ali mi ni u kojem trenutku ne doznajemo odakle on Deckardu niti je to ikome bitno pokazuje nam koliko je scenarij ovog filma uspio previdjeti sve bitno iz onog prvog. U izvornoj verziji (odnosno verzijama, ne samo svih sedamsto različitih cutova filma nego čak i u Dickovom romanu), nepostojanje životinja jedan je od ključnih momenata. Umjesto opsesije umjetnom ovcom, koja vjerojatno nije bila dovoljno vizualno atraktivna, prošli Blade Runner dao nam je umjetnu zmiju – čija je krljušt poslužila kao bitan trag – umjetnu sovu – a o simbolici sove moglo bi se napisati bar dvije-tri disertacije – te slavne golubove od kojih svi najviše pamte onog bijelog, također bremenitog simbolikom. Ovaj film, dakle, sve je to zamijenio psom nepoznatog porijekla s kojim nije znao što bi, kao i pčelama nepoznatog porijekla s kojima – za razliku – uopće nije znao što bi.
I tu, zapravo, leži možda i najveći problem nastavka: dok je izvornik svoje vizualno bogatstvo nalijepio na priču i kroz to izgradio vlastitu mitologiju, ovdje dobivamo dojam da je netko s dvanaest godina pogledao Blade Runnera, zaključio da je to najcool film svih vremena, i onda dvadeset godina poslije pokušao najkulerskije dijelove ponovno ubaciti u film, ali je to napravio tako što je nabacao vizualne elemente pa ih tek naknadno pokušao slijepiti zajedno nečime što bi trebalo biti priča, ali to zapravo nije.
Većim je dijelom naprosto pokradena iz izvornika i slabašno zamaskirana: Wallace je u filmu samo zato što je u prvom postojao Tyrell, no dok je Tyrell imao smisla, vlastiti cilj i uspijevao biti otjelovljenje banalnog, sredovječnog i samozadovoljnog zla, Wallace je slijep samo zato što je to kulerskije (i omogućuje pojavu malih letećih žoharića, jer imamo CGI!), cilj mu je nebulozan i neuvjerljiv, a ponašanje tako starinski zlikovačko da mu samo fale tanki brčići koje bi zlokobno zavijao dok jezovito hihoće najavljujući da će svezati junakinju za prugu. (Istini za volju, ne pomaže ni Jared Leto, koji vidljivo ne zna što se od njega očekuje, ali ne znaju ni drugi glumci u ovom filmu pa… oh, wait.)
Isto tako, umjesto J.F. (simboliku ovih inicijala mogu prepoznati čak i neamerikanci) Sebastiana, genetičkog inženjera koji stvara replikante i lutke čekajući smrt, ovdje dobivamo doktoricu Anu Stelline koja stvara uspomene koje se usađuju replikantima. Na stranu apsurdna zamisao da ručno stvaranje uspomena ne bi cijeli proces učinilo ridikulozno kompliciranim i skupim; na stranu čak i čudesni stroj kojim dr. Stelline čita uspomene; tamo gdje je J.F. Sebastian bio čovjek-groteska koji si je obitelj stvorio mehaničkom groteskom i time otvarao dodatna pitanja, doktorica Stelline je pojavom sterilno lijepa (kao i sve žene u ovom filmu, bile replikantice, elektroničke forme ili ljudska bića), smještena u sterilno okruženje i odjevena u bijelo. Ako ste prije uspoređivali verzije izvornog filma i raspravljali je li simbolika ovog ili onog elementa dovoljan dokaz da Deckard jest (ili nije) replikant, ovakvo udaranje maljem po čelu učinit će vam drugu polovicu filma izrazito dosadnom. Ali bar se neće razlikovati od prve polovice.
Tamo gdje pokušava biti originalan po priči, film i opet podbacuje: ispunivši ga ženskim likovima – osim Wallacea, K-a i Deckarda, sve su uloge u filmu zapravo ženske – Villeneuve i ekipa kao da su to morali nadoknaditi ispadima mizoginije, u rasponu od potpuno besmislenog ubojstva bezimene replikantice (jedini način da se ta scena objasni jest da se zamisli hrpa dvanaestgodišnjaka koja dovikuje “A sad dodaj golu ženu! Joj, a možemo je i ubiti!”), preko savršene žene koja svojim nepostojanjem i uniformnošću nadilazi čak i gospođe iz Stepforda (zaboga, pa čak i Barbie ima više od jednog modela!), do čitave opsesije seksualnom reprodukcijom i tradicionalnom obitelji koja je toliko sama po sebi jasna kao jedina mogućnost svim likovima u ovom filmu da im ni Željka Markić ne bi mogla prigovoriti. Za film koji bi htio postavljati pitanja o samoj prirodi ljudskosti, ovako ograničeno i simplificirano shvaćanje društva nije samo nezadovoljavajuće, nego i fatalno.
Nisu to, da se razumijemo, jedini problemi ovog filma: dok je pozadina izvornika djelovala kao da je mogla nastati organskim razvojem od postojećeg predloška, ovaj je futuristički Los Angeles klaustrofobično bijel usprkos nasumce nabacanim japanskim i korejskim natpisima, dok se pozitivan pokušaj ubacivanja “ruskog faktora” u kulturu proveo isto kao i pas – zaboravljen je i ostavljen da visi u zraku kao hologram koji je zaštekao. Prvih sat vremena filma moglo bi se svesti na petnaest minuta a da se pri tome ništa ne izgubi, dok dugački kadrovi koji bi nam trebali predočiti mentalna stanja likova igraju samo ulogu reklama na televiziji – omogućuju ljudima da u miru odu na zahod, bace pogled na Fejs, ili pročitaju kakav zanimljiv roman, recimo Sanjaju li androidi električne ovce.
Izvorni Blade Runner, onaj bez brojke u naslovu, postao je legenda iz više razloga. Bio je to jedan od onih sretnih spletova okolnosti kad se suvisao scenarij nađe u rukama kompetenetnog režisera, dobije savršene glumce i uleti u povijesni trenutak kad priču koju priča publika treba čuti, a opremi je vizualnom podlogom tako dotad nezamislivo cool i inovativnom da je svi i žele čuti – i vidjeti. Blade Runner dva-nula-who-cares neće postati legenda iz jednostavnog razloga što ne ispunjava ni jedan od gore navedenih uvjeta. To samo po sebi ne bi bilo problem – nastavci općenito rijetko dosegnu legendarni status ako su ga originali imali – da je novi film uspio biti dobar. Ili bar film. OK, film jest, bar ako kao kriterij uzmemo “vrti se u kinu, ljudi plaćaju da ga vide”. Ima i jedno tri kadra koje bi se dalo pretočiti u lijepe postere udaljeno bladerunnerovske inspiracije. Šteta je samo što nije na tome i ostalo.
Blade Runner 2049 će u digitalnom obliku postati dostupan 26. prosinca, dok na 4K Ultra HD Blu-ray, 3D Blu-ray, Blu-ray i DVD stiže 16. siječnja. Poznati su i dodaci koji će pratiti diskove:
Designing The World of Blade Runner 2049
To Be Human: Casting Blade Runner 2049
Prologues: 2036: Nexus Dawn
Prologues: 2048: Nowhere to Run
Prologues: 2022: Black Out
Blade Runner 101: Blade Runners
Blade Runner 101: The Replicant Evolution
Blade Runner 101: The Rise of Wallace Corp
Blade Runner 101: Welcome to 2049
Blade Runner 101: Joi
Blade Runner 101: Within the Skies
Recenzija napisana napamet, bez razumijevanja, proizvoljno, besmisleno. Šteta što su stari komentari pobrisani.
FIlm ima svojih dobrih i loših momenata, nisam niti oduševljen niti zgrožen… ali recenzija je teški promašaj. Autorica projicira dosta osobno obojenih utisaka i frustracija koji nemaju marginalno veze sa samim filmom. Ovo s obitelji i Markićkom je pogotovo teški nonsens…
Devedeset devet posto se slažem s osvrtom i mišljenjem poštovane Milene. I kaj sad? Vama koji ste u filmu uživali i smatrate ga remek-djelom ili sjajnim i sl., ne vidim zašto bi sad bilo drugačije. Bu-hu! Zamislite, ima ljudi kojima se ovaj film ne sviđa i elaborirano to i napišu. Sad će vam kao film biti lošiji? Kakvi su to bedasti komentari koji su vidno rezultat površnog čitanja Mileninog teksta. I zašto čitate negativne recenzije omiljenih proizvoda. Koji je to perverzni užitak? Ja npr. odmah prekidam čitanje, gledanje kad mi netko hvali BR 2049. Gledo, požalio i ne treba me netko uvjeravati da je to djelo sjajno. Ako vam je do istomišljenika, osnujte facebook page BR Croatia ili fan club BR 2049, veselite se, prepričavajte radnju, razmjenjujte sličice s glavnim junacima, šijte prepoznatljivu odjeću za predstojeći Sferakon i sve ostalo što pripada slavljenju dragog vam filma. Vjerujem da ima i neka knjiga o snimanju istog proizvoda, puna sjajnih fotografija, anegdota i produkcijskih prepreka uzbudljivih kao i BR 2049. Autorica teksta nit je zabunom gledala drugi film, nit je napisala stupidan osvrt u vezi filma koji je gledala. Autorica ima svoje mišljenje koje je napisala. I opet ponavljam, zašto bi umjerena kritika ugrožavala bilo koga tko nešto voli. Najbolji mi je kokodiks: “Ovo smo čekali par mjeseci?”. Pa ne vidim zašto bih čekao da mi na Inverziji netko potvrdi da je film koji volim i stvarno dobar. Joj-joj! Ja bih na vašem mjestu umjesto da protestiram protiv drugačijeg mišljenja, opet pogledao i uživao u BR 2049. Zar nije bolje tako?
Budite zdravi i veseli! I čitajte tekstove s razumjevanjem.
I što da ja sad napišem na ovaj tvoj komentar, osim da je stupidan? Ovo nema veze apsolutno s ničim 😀
Ma, pusti. Neki ljudi jednostavno nisu u stanju priznati da je nešto dobro, osobito ako u tome vide nepodnošljiv ideološki problem. Čak iako ga uopće nema.
U istom smislu, evo i četvrtog primjera: Beninica lamentira o nekakvoj “opsesiji seksualnom reprodukcijom i tradicionalnom obitelji”, čime nehotice pokazuje da joj je BR 2049. kao film zapravo totalno nevažan. Daleko joj je bitnije ubaciti direktivu SJW partije po kojoj su “tradicionalna obitelj” i “seksualna reprodukcija” očito nešto loše, naopako, nazadno i neprogresivno, pa makar u pitanju bili… androidi. Replikanti. Znate ono, stare frankensteinovske fore, ljudi načinjeni u laboratoriju, artificijelni nasljednici umirućeg svijeta. Ali nažalost, za sekretaricu CK SJW, nedovoljno pravovjerni. U Goolag s njima!
To što je kokodiks negativno “recenzirao” samu recenziju ne znači istovremeno i da mu se (i koliko) film sviđa. Pljuvanje po recenziji ne podrazumijeva automatsko priznavanje kvalitete predmeta recenzije. Čitati s razumijevanjem, my dear…
Gledao film opet. I dalje ovu recenziju ne bih nazivao “stupidnom”, najviše iz pristojnosti, ali autorica je ili zabunom gledala neki drugi film, ili zbog besmislenog ideološkog zastranjenja vidi samo ono što želi vidjeti. Primjer (sad već treći): mizoginije nema. Wallace je jednostavno bijesan što nije u stanju načiniti androide sposobne za samostalnu reprodukciju, rađanje. On onu golu nesretnicu ne gleda kao ženu, niti uopće kao osobu, nego kao *stvar*. S kojom može činiti što god želi. Nije uopće teško razumjeti, zar ne? Samo kad se hoće.
Ovaj tekst, wannabe recenzija, je vidljivo ovdje samo u funkciji zadovoljenja. Forme.
Ovo smo čekali par mjeseci?
Ne vidim problem, nije dovoljno dugačko, elaborirano, osvrt je vrlo korektan. Da sam ga ja pisao komentar bi vjerojatno bio neovisno o vremenu objavljivanja: Horaku opet ništa ne valja 😉
Problem je taj, da je recenzija stupidna,..ali na Inverziji to očito postaje norma. Još samo fali da se negdje ubaci Trump i to je onda to.
Ne bih baš rekao “stupidna”, ali da je žestoko ideološki obojena, i to bez ikakvog smisla i razloga, to svakako. Primjer: “opsesija seksualnom reprodukcijom i tradicionalnom obitelji”!? Znači Markićka je suflirala Villeneuveu..!? 🙂
Baš. Ovo je hrpa riječi i rečenica gotovo bez ikakvog smisla. Primjer, “ikovi su vidljivo ovdje samo u funkciji priče”. Nego čega bi trebali biti? Sira? Krumpira? Žali bože vremena potrošenog na čitanje.
Možda da se utrošilo zeru više vremena na čitanje, ne bi bilo problema s razumijevanjem: problem su ovdje likovi koji su *samo* u funkciji priče, tj. koje bi se isto tako moglo zamijeniti i bilo kojim drugim likom ili (u nekim slučajevima) stolnom lampom iz Ikee a da priča i dalje teče svojim (podjednako neuvjerljivim) tokom.
Jednostavnijim rječnikom rečeno, nedostaje im motivacija, a ne mogu je ni imati jer nedostaje karakterizacija.
a i ono malo karakterizacije što ima je tako urađeno da bilje da se nisu ni s time trudli; uz veću posvećenost bilo kakvoj dubini karaktera lik Robin Wright, policajka, bio bi briljantan, ovako se žena svojski trudila da nešto odglumi s ono malo što su joj dali, ali presitne su to mrvice da od njih ispadne lik koji će se oamtiti
Svašta. Je li u BR 2019. Deckard mogao biti žensko, a Roy Batty Imati ulogu Rachel? Naravno, zašto ne, samo je trebalo htjeti… ali takva argumentacija očito nema nikakvog smisla. BR 2049. nije savršen film, daleko od toga, ali zašto mu lijepiti negativnosti kojih nema? To je iracionalno. Glavni lik je android koji ima virtualnu curu (odlična paradigma moderne otuđenosti), a što se vi u njegovu situaciju i njegove motive niste mogli uživjeti, vaš je problem.