Beskrajni dan – dobro potrošeno vrijeme!

Još jedan dan, još jedan predstavnik moderne azijske kinematografije. Pomalo i ironično, stoga, da se film zove upravo “A Day” (Ha-roo).
Korejski “Beskrajni dan” predstavlja lijep izvedbeni miks poznatih, ali i svježih žanrovskih koncepata pa je tim povodom uvršten u ovogodišnji program Fantastic Zagreb Film Festivala i to kao perjanica festivalske “Orient Express” sekcije. Sekcije koja već godinama podjednako uveseljava filmske sladokusce te filmske avanturiste.

“Beskrajni dan” nudi osjećaj poznatog, no uz pokoje iznenađenje, a taj osjećaj prigodan je, uostalom, radnji cikličnog putovanja kroz vrijeme, tzv. zatvorenog vremenskog kruga iliti loop-a. Uvijek pristupam s određenom dozom skepse kad je u pitanju razrada spomenutog motiva vremenskog putovanja. Tematika naizgled kompleksna, ipak ostavlja filmašima popriličnu slobodu pristupa. Složenost teme može i treba rezultirati inovativnim i dosjetljivim pristupom. Biti motivacija i muza. Uistinu ne vidim razlog da to ne bude tako. Međutim žanrovska ostvarenja tog tipa često se nađu uhvaćena u vlastiti loop, u vrtlog repetitivnosti i prožvakanih ideja. Uvijek se rado sjetim kratke priče japanskog sf maga Yasutaka Tsutsuija, u kojoj izumitelji vremenskog stroja, suočeni s nepreglednim morem opcija za vremensko putovanje, odluče za prvi “skok” posjetiti nedavnu prošlost. Skriveni na tavanu promatraju sami sebe i ismijavaju začuđene reakcije svojih prošlih inkarnacija; kada te iste inkarnacije napokon shvate da su uspjele otkriti vremenski stroj. Možda će Vam ovaj primjer zvučati banalno, ali on barem lijepo ilustrira mogući nesvakidašnji pristup ovoj temi. Osobno mi je puno draža ta Yasutakina suptilna ironija i apsurdni prikaz ljudske prirode (jer koju destinaciju biste vi odabrali za prvi skok?), nego neke ozbiljnije varijante “vremeplovnog” lajtmotiva, à la “Predestination” ili one viđene u Gerroldovom kultnom romanu “The Man who Folded Himself”. Možda je zapravo ono što želim reći da je opušteniji pristup skroz ok. Ne mora se svaki prikazani vremenski paradoks kompliciranjem pretvoriti u neželjenu parodiju. No tema je takva. Podosta škakljiva, kako logički tako i realizacijom. Kako se s tim teškim bremenom nosi “A day”?

Krenimo prvo s radnjom. “Beskrajni dan” ne komplicira, period u kojem se odvija čitava radnja predstavlja par sati u životima glavnih likova. I tu odmah dolazimo do prve velike snage filma; …tempa. Ha-roo nije vaša tipična sladunjava K-drama, film je emotivan, ali nije “razvučen”, kako to već korejske drame imaju tendenciju biti. Definitivno je žanrovski i podosta nabijen akcijom. Tempo na momente uistinu divlja pa je ideja svesti “loop” na svega par sati savršena i jako dobro funkcionira. Zašto? Zato što protagonisti nemaju vremena ne reagirati, ako žele spasiti svoje voljene iz kandži sudbine. Strukturno gledano, “loop” je pogođen jer se pretvara u igru. Zabavnu za redatelja, igru u kojoj mogu sudjelovati i gledatelji, no i onu manje zabavnu igru likova. Žele li pobijediti vjetrenjače usuda protagonisti moraju svakim skokom u prošlost pronaći novi, brži te efikasniji način kako nadmudriti nemili događaj koji će zauvijek promijeniti njihove živote. Likovi moraju spriječiti pogibelj najmilijih, no koliko su daleko spremni ići da bi isto postigli? Ugroziti život nevinih? Odreći se ideala koji su do tad činili temelj njihovog postojanja? Ugroziti i svoj vlastiti život? Svaki skok iznova nudi novi put do željenog odredišta a njihovo okruženje tek je veliki poligon. Poligon koji ne prašta ni najmanju pogrešku.

Još jedno osvježenje je činjenica da pratimo loop više likova. Time, pri prvom gledanju, podosta neočekivanim potezom film uspijeva zadržati pažnju gledaoca. Kada nakon perioda ubrzane akcije i drame pomislite da ste sve vidjeli, radnju počinjemo pratiti iz druge “friške” perspektive, a dinamika i ton iskustva sukladno se prilagođavaju. Ha-roo je inteligentan, većim dijelom izbjegava zamku bezlične generičnosti i klišeja koji prožimaju filmove puno bogatijeg budžeta. Treba pohvaliti i produkciju, vizuali su na visokoj razini, a kadrovi možda čak i neočekivano kvalitetni. Posebno izdvajam glumačku izvedbu Myung-Min Kima. Nemam osjećaj da postoji sekcija u kojoj je film toliko podbacio da bi gledanje postalo naporno. Uostalom, njegovo kratko trajanje je primjereno dinamici cjelokupnog koncepta.

Možda je najslabiji dio filma, očekivano, logika vremenskog paradoksa. No tu su se i puno ambicioznija ostvarenja poskliznula tako da ne treba zamjeriti nego jednostavno prihvatiti pomalo uvrnutu deus ex machinu. Puno je tu pak logički nedorečenog. Po mnogima film koketira s konceptima budizma i reinkarnacije te religioznim konceptima iskupljenja. Vide se natruhe toga, ali film je prvenstveno dobar emocijama nabijen triler/akcić i kao takvog ga i treba promatrati. Tako promatran ne može razočarati. Ne ulazi u mračne sfere moralizma poput recimo “The Wailinga”, filma koji po meni predstavlja monumentalno ostvarenje moderne azijske kinematografije, no to ne treba od njega ni očekivati. Ne bi ni bilo pošteno.
“Beskrajni dan” možda nije instant klasik, ali gledati ga definitivno nije potraćeno vrijeme. Dapače.

Ocjena: 7/10 uvrnutih korejskih kalendarskih koncepata